Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi

Povijesni atlas gradova: Hrvatska Kostajnica (CROSBI ID 4637)

Autorska knjiga | monografija (znanstvena) | domaća recenzija

Slukan-Altić, Mirela Povijesni atlas gradova: Hrvatska Kostajnica. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar ; Državni arhiv u Sisku, 2007

Podaci o odgovornosti

Slukan-Altić, Mirela

Mayhew, Tea ; Mayhew, Martin

hrvatski

Povijesni atlas gradova: Hrvatska Kostajnica

Hrvatska Kostajnica nalazi se na jugoistočnom rubu središnje Hrvatske. Razvila se na lijevoj obali rijeke Une, na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom. S obzirom na svoj prometno-geografski položaj predstavlja glavna vrata središnje Hrvatske prema Bosni. Smještena u dolini Une, podno istočnih pristranaka Zrinske gore i njezinog pobrđa što ju okružuju sa zapada i sjevera, Hrvatska Kostajnica se razvila na mjestu najkraćeg i najpovoljnijeg puta koji vodi od Siska i Petrinje do doline rijeke Une. Taj je put koji se probija submontanom udolinom između masiva Zrinske gore i pobrđa Djeda, izlazeći na Unu upravo kod Hrvatske Kostajnice, tisućljećima imao funkciju jednog od glavnih koridora između sjeverozapadne Hrvatske i Bosne odnosno Dalmacije. Istodobno, longitudinalni put dolinom Une koji od Hrvatske Kostajnice nastavlja prema Hrvatskoj Dubici i ušću Une u Savu, čini ovaj grad prirodnim prometnim čvorištem putova koji povezuju panonski prostor s Bosnom i Dalmacijom odnosno Banovinu i Pounje s Posavinom. Taj iznimno važan, ali i osjetljiv geostrateški i prometni položaj Hrvatske Kostajnice na samom rubu hrvatskog državnog teritorija, oduvijek je bio ključna odrednica u njezinom razvoju. Grad Hrvatska Kostajnica danas obuhvaća površinu od 55, 4 km2. Smješten je na jugoistoku Sisačko-moslavačke županije, čineći njezino najjužnije gradsko naselje. U svom sastavu Hrvatska Kostajnica ima ukupno sedam naselja u kojima je Čukur, Rusovac, Roosulje, Selište Kostajničko i Utolica u kojima je 2001. godine živjelo je 2 746 stanovnika, od čega je u samoj Hrvatskoj Kostajnici živjelo 1 993 stanovnika. Gustoća naseljenosti Hrvatske Kostajnice 2001. godine iznosila je 49, 6 stanovnika/km2, tj. nešto više od županijskog prosjeka (41, 53 stanovnika/km2), pa možemo reći da je Hrvatska Kostajnica prosječno naseljena jedinica lokalne samouprave svoje županije. Hrvatska Kostajnica danas je važno gradsko središte južnog dijela Sisačko-moslavačke županije i regionalno središte hrvatskog Pounja. U funkcionalnom smislu Hrvatska Kostajnica čini jugoistočni dio zagrebačke makroregije. Zbog svojih iznimnih kulturno-povijesnih i ambijentalnih vrijednosti, Hrvatska Kostajnica je 1988. godine proglašena zaštićenom povijesnom urbanističkom cjelinom. Hrvatska Kostajnica nastaje kao srednjovjekovno naselje koje se prvi puta spominje 1240. godine kao sjedite prostranog posjeda knezova kostajničkih koji se prostirao sjeverno i južno od rijeke Une. Tijekom 13. stoljeća u pisanim ispravama Hrvatska Kostajnica se naziva kaštel (castellum), u 14. stoljeću kastrum (castrum) da bi od 1440. bila titulirana kao oppidum. Te nam promjene u tituliranju statusa ovog naselja svjedoče o njezinom značajnom razvoju što ga je Hrvatska Kostajnica doživjela tijekom srednjega vijeka izdigavši se od sjedišta feudalnog posjeda u manje utvrđeno gradsko naselje - trgovište. Analizom centralnih funkcija možemo zaključiti da je Hrvatska Kostajnica krajem srednjega vijeka imala razvijene obrambene (utvrda), gospodarske (obrti i trgovina), crkvene (franjevački samostan, sjedište župe) i upravne funkcije (sjedište posjeda) te da je kao takva imala uvjete za razvoj svojih gradskih funkcija. S obzirom na stupanj centraliteta imala je karakter trgovišta (oppiduma) čiji se utjecaj prostirao na širem prostoru sjeverno i južno od rijeke Une te je uz Hrvatsku Dubicu u razdoblju srednjeg vijeka predstavljala glavno središte donjeg Pounja. U topografskom smislu srednjovjekovna Hrvatska Kostajnica razvijala se u trokutu omeđenom župnom crkvom Sv. Mihovila na sjeveru (izgrađena prije 1334.), utvrdom na otoku rijeke Une izgrađenim tijekom 14. stoljeća te franjevačkim samostanom i crkvom Sv. Franje Asirškog smještenim na istočnom ulazu u grad a izgrađenim između 1285. i 1294. godine. Na takvu topografiju grada presudno je utjecala konfiguracija terena kao i sustav prometnih komunikacija na području samog naselja. Po svemu sudeći dio Hrvatske Kostajnice formiran uz crkvu Sv. Mihovila predstavlja najstariji dio naselja, dok tek u kasnijim razdobljima srednjega vijeka dolazi do spontanog spuštanja naselja prema unskoj dolini i formiranja suburbija uz franjevački samostan. Izgradnjom utvrde, suburbij vezan uz obale rijeke i prijelaz preko Une definitivno preuzima karakter središta naseljenosti i organizacije gradskog načina života. U vrijeme prodora Osmanlija tijekom 16. stoljeća, Hrvatska Kostajnica i njezina utvrda dobivaju važnu vojnu funkciju kao jedna od ključnih utvrda za obranu Hrvatskog Kraljevstva. Godine 1556. Hrvatsku Kostajnicu osvajaju Osmanlije pod čijom vlašću ostaje do 1688. godine. U sastavu Osmanskog Carstva ima funkciju sjedišta kapetanije odnosno nahije i kadiluka te je bila jedna od najvažnijih pograničnih osmanskih utvrda. Najstariji prikaz Hrvatske Kostajnice potječe iz vremena glasovite bitke za Sisak, kada je upravo iz Hrvatske Kostajnice osmanska vojska krenula prema Sisku, gdje je doživjela težak poraz. Tom prilikom u Augsburgu te tiskana grafika s prikazom područja spomenute bitke a koja uključuje i najstariji prikaz kostajničke utvrde. Detaljniji uvid u Hrvatsku Kostajicu u vrijeme osmanske vlasti pruža nam veduta Georga Hoefnagela iz 1617. godine koja prikazuje grad s desne obale Une. Iz nje je vidljivo da se grad sastojao iz tri djela: utvrde i podgrađa oko same utvrde te još dva dijela grada na lijevoj obali Une. Pri tome valja napomenuti da su pojedinim objektima odnosno dijelovima grada zamijenjene strane (namjerno iz sigurnosnih razloga ili slučajno grafičkom pogreškom) te da je čitav prikaz urbane strukture grada prilično iskrivljen. Drugi, znatno pouzdaniji prikaz Hrvatske Kostajnice iz osmanskog doba s prikazom stanja iz 1653. godine, izradio je franjevac Ivan Petačić krajem 17. stoljeća, omogućava nam detaljan uvid u strukturu grada. Temeljem Petačićevog crteža možemo vidjeti da Hrvatska Kostajnica tijekom 17. stoljeća nije doživjela značajniji razvojni napredak u smislu prostornog širenja naselja te da se grad i dalje sastoji iz podgrađa i utvrde na otoku te dijela utvrđenog podgrađa na lijevoj obali Une. Naime, usprkos jakih centralnih upravnih i vojnih funkcija koji su Hrvatskoj Kostajnici osiguravali gradske osobine, zbog stalnih ratnih operacija ona pod osmanskom upravom nije uspjela prerasti u veći grad. Tako je Hrvatska Kostajnica usprkos svoje nesumnjivo velike važnosti tijekom čitavog osmanskog razdoblja ostala razmjerno malo gradsko naselje. Trgovina i obrt koji su u Hrvatskoj Kostajnici tada nesumnjivo bili razvijeni, služili su prvenstveno vojsci, te zbog ograničavajućih ratnih uvjeta nisu mogli potaknuti značajnije procese urbanizacije. Hrvatska Kostajnica je oslobođena 1688. godine i vraćena u sastav Hrvatske. Završetkom rata zaključenim mirom u Srijemskim Karlovicima 1699. godine, rijeka Una postala je novom granicom Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije. Kako je Hrvatskoj pripao teritorij na lijevoj obali Une i svi otoci na toj rijeci, a Osmanskom Carstvu teritorij na desnoj obali Une, Hrvatska Kostajnica se našla na samoj liniji razgraničenja, kao pogranična utvrda u sastavu hrvatske Vojne krajine (Banska krajina). Konačnim oslobađanjem Hrvatske Kostajnice, pod vodstvom franjevaca dolazi do obnove naselja i intenzivne kolonizacije katoličkog stanovništva, kojom se stvara karakteristična trojna struktura naselja koja govori o tri vala ranonovovjekovne kolonizacije. Odmah nakon mira u Srijemskim Karlovcima (1699) katolici iz Bosne naseljavaju istočni dio današnje povijesne jezgre grada (kod mosta i istočno od njega) koji po njima dobiva ime Mađari, doseljenici iz Majdana nakon 1718. godine naseljavaju dio grada zapadno od franjevačkog samostana koji dobiva naziv Majdanci, dok su doseljenici iz Bosanskog Novog naselili najzapadniji dio grada, koji i danas po njima nosi ime Novljani. Hrvatsku Kostajnicu nakon oslobođenja prikazuje veduta koju je 1699. godine izradio Fernando Luigi Marsigli. Iz vedute je vidljivo da je nakon oslobođenja napušten stari srednjovjekovni dio grada uz nekadašnji franjevački samostan te da je nova jezgra naselja (zvana Mađari) stvorena točno nasuprot mosta. Tako je ranonovovjekovna gradska jezgra pomaknuta u odnosu na srednjovjekovnu oko 15, km na zapad. Nasuprot mostu formirao se središnji gradski trg (današnji Trg Nikole Šubića Zrinskog) na kojem se već krajem 17. stoljeća podiže novi franjevački samostan s crkvom Sv. Antuna Padovanskog a neposredno uz franjevački samostan ubrzo se podiže i pravoslavna crkva Sv. Arhanđela Gabrijela i Mihajla. Istodobno, utvrda i dio naselja na otoku zadržali su svoj kontinuitet. Nakon oslobođenja kostajnička utvrda je obnovljena te je predstavljala jednu od najvažnijih hrvatskih utvrda na granici s Osmanskim Carstvom. Već 1716. godine izbija novi rat s Osmanlijama koji će biti okončan potpisivanjem mirovnog ugovora u Požarevcu 1718. godine. Tim je mirovnim sporazumom proširen opseg habsburškog posjeda u Hrvatskoj, pa je granica kod Hrvatske Kostajnice pomaknuta južno od rijeke Une. Tako Hrvatska Kostajnica nakon 1718. godine više nije položena neposredno na granici, što je samom gradu omogućilo nešto mirnije uvjete razvoja obilježene snažnom kolonizacijom i izgradnjom grada. Razvoj grada nakon Požarevačkog mira dokumentira veduta Antuna Weissa iz 1729. godine koja prikazuje grad gledan iz smjera zapada. Iz vedute je vidljivo da je grad u međuvremenu doživio snažnu izgradnju duž obale Une, u smjeru zapada. Zapadno od gradskog predjela Mađari, između riječne obale i uzvišenja brda Djed nastao je predio grada Majdanci a zapadno od njih, predio grada zvan Novljani gdje je podignuta i nova župna crkva Sv. Nikole (to tada je franjevačka crkva imala funkciju župne). Zbog povećanja obrambene snage grada, na vrhu brda Djed, iznad grada, početkom 18. stoljeća podignuta je mala utvrda u kojoj se nalazila i kapela Sv. Križa. Stanje kostajničke utvrde a samim time i obrambene snage same Hrvatske Kostajnice usprkos obnovi bilo je nezadovoljavajuće. Najveći nedostatak kostajničke utvrde bila je njezina mala površina koja nije mogla primiti dovoljan broj vojnika. S obzirom da riječni otok na kojem se nalazila kostajnička utvrda nije pružao velike mogućnosti izgradnje suvremene renesansne utvrde prilagođene novim uvjetima ratovanja, 1736. godine gradi se nova moderna utvrda na brdu Djed. Projekt za njenu izgradnju izradio je 1736. godine Felix du Portal de Monteau. Gradnja je otpočela odmah, ali je realizirana samo djelomično. Kao dio izvješća o stanju utvrda, krajem iste godine Martin Claus izradio je plan Hrvatske Kostajnice s detaljnim prikazom obje utvrde kao i samog grada. Temeljem spomenute karte možemo vidjeti da su pojačane palisade oko dijela naselja na otoku kao i sama utvrda na Uni. Istodobno, gradnja planirane utvrde na brdu Djed iznad grada tekla je sporo (do tada izgrađen je samo dio utvrde označen crvenom bojom!). Spomenuta karta pruža i detaljan uvid u strukturu samog grada, pa možemo vidjeti rezultate kolonizacije i intenzivne izgradnje do koje dolazi nakon 1718. godine. Iako je Hrvatska Kostajnica razvijajući se u sastavu Banske krajine, bila važno vojno uporište, svojom fizionomskom i funkcionalnom strukturom nikada nije bila tipičan vojnokrajiški grad. Naime, Hrvatsku Kostajnicu ne odlikuje planska struktura ulica karakteristična za većinu krajiških gradova, već je struktura grada posve podređena specifičnoj topografiji terena koja je uvjetovala izrazito longitudinalni razvoj naselja duž obale Une te njegovo postepeno širenje u zaleđe u području istočno i zapadno od brda Djed. Niti u funkcionalnoj organizaciji urbanog tkiva Hrvatske Kostajnice ne raspoznajemo klasične elemente vojnokrajiške organizacije. To se prvenstveno odnosi na organizaciju središnjeg trga kod mosta koji je u ovoj fazi razvoja Hrvatske Kostajnice već toliko sužen da je praktički degradirao u raskršće. Takvim suženjem trga nestalo je prostora za tipičnu organizaciju vojnokrajiškog trga u kojem neizostavno dominiraju objekti vojne uprave i vojarna (ovdje je vojska smještena samo u utvrdi a u samom gradu je uopće nema) a katolička i pravoslavna crkva koje bi trebale na trgu biti položene jedna nasuprot drugoj ovdje zbog nedostatka prostora stoje jedna do druge. Novi habsburško-osmanski rat izbija već 1737. godine. Ovaj rat koji je za Habsburšku Monarhiju značio totalni neuspjeh završio je primirjem potpisanim 1739. godine u Beogradu. Tim je sporazumom habsburško-osmanska granica vraćena na stanje iz 1699. godine, što znači da je područje s desne obale Une vraćeno u sastav Osmanskog Carstva. Dakle, Hrvatska Kostajnica se nakon 1739. godine ponovno našla na samoj liniji razgraničenja Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije, što je opet usporilo njezin razvoj. Stanje Hrvatske Kostajnice nakon Beogradskog mira prikazuje nam karta Heinricha Preuna iz 1750. godine, kada je Hrvatska Kostajnica nakratko (1750-1753.) postala sjedište pukovnije. Zbog ponovnog pograničnog položaja, u razvoju grada opet veći značaj dobivaju vojne funkcije (intenziviraju se radovi na utvrdi na Djedu) ali zato stagnira razvoj samog grada. Na traženje Osmanlija 1741. godine srušen je most preko Une, nakon čega se veza grada i njegove utvrde na riječnom otoku održavala samo skelom. Rušenje mosta uzrokovalo je potpunu degradacije nekadašnjeg središnjeg trga ispred mosta, pa se u zapadnom dijelu grada (Novljani) oko župne crkve Sv. Nikole formirao novi središnji trg (današnji Trg kralja Tomislava). Gubitkom funkcije sjedišta pukovnije uzrokovanog lošim stanjem kostajničkih utvrda ali i postepenom stabilizacijom granica s Turcima te intenzifikacijom trgovačke razmjene s Osmanskim Carstvom, Hrvatska Kostajnica nakon sredine 18. stoljeća ponovno doživljava značajan rast. Razvoj temeljem na razvoju trgovine i obrta koji dokumentira vojna topografska karta nastala 1773. godine. Zbog opisanog gubitka vojnih funkcija, te dugog razdoblja primirja s Osmanlijama koje je trajalo od 1739. do 1788., odustalo se od prvotnog du Portalovog projekta utvrde na Djedu, pa će ta utvrda kakvu je vidimo na karti iz 1773. godine, uglavnom ostati ista sve do početka 19. stoljeća kada otpočinje njezino polagano zapuštanje. Istodobno počinje i depopulacija dijela urbanog tkiva na riječnom otoku gdje će se zadržati samo utvrda. Dakle, već tada je bio jasno da Hrvatska Kostajnica zbog svoje izloženog položaja dugoročno ima bolje predispozicije za razvoj svojih trgovačkih nego obrambenih funkcija. Naime, Hrvatska Kostajnica je s obzirom na svoj granični položaj na razmeđi dviju imperija, oduvijek bila prirodna zona trgovačke razmjene robe sa istoka i zapada, pa je stabilizacijom granice s Osmanskim Carstvom otpočeo proces izdizanja Hrvatske Kostajnice u jedno od najvažnijih trgovišta hrvatske Vojne krajine. O intenzivnoj trgovini s Osmanskim Carstvom govori i činjenica da je sredinom 18. stoljeća u funkciji razmjene u Kostajnici uređen sanitarni kordon, jedan od prometnijih u tadašnjoj hrvatsko-slavonskoj krajini. Već sredinom 18. stoljeća uz utvrdu na Uni postajao je raštel a na istočnoj periferiji grada izgrađena je 1769. godine velika kontumaca. Godine 1777. Hrvatska Kostajnica dobiva status slobodnog krajiškog grada (Miltärkommunität) a potom i pravo na tjedne i godišnje sajmove, što će dodatno intenzivirati razvoj trgovačkih i prometnih funkcija, izdigavši Hrvatsku Kostajnicu u jedno od najznačajnijih trgovišta Vojne krajine. Karte nastale 1782. godine, detaljno prikazuju organizaciju prostora i gospodarsku osnovu grada nakon izdizanja u status vojnog komuniteta. Temeljem uvid u spomenute karte možemo jasno vidjeti inicijalnu fazu razvojnih promjena što ih je Hrvatska Kostajnica doživljavala pod utjecajem vojnokrajiških reformi i uspostave vojnog komuniteta. Potaknuta razvojem trgovine, Hrvatska Kostajnica je tijekom druge polovice 18. stoljeća doživjela značajan demografski i prostorni rast (grad je oko 1780. imao oko 1 200 stanovnika koji su živjeli u dvjestotinjak kuća). Trgovina i obrt temeljeni na razmjeni s Osmanskim Carstvom činili su osnovu gospodarstva Hrvatske Kostajnice pa je u gradu krajem 18. stoljeća djelovalo 60-ak trgovaca i oko stotinu obrtnika. Istodobno, zapaža se da u promatranom razdoblju urbano tkivo Hrvatske Kostajnice nije značajno prošireno. Nove kuće gradile su se uglavnom na praznim parcelama između već postojećih kuća, pa se izgradnja grada u ovom razdoblju više ogledala u povećanju gustoće izgrađenosti već ranije izgrađivanih prostora, nego u fizičkom širenju grada na nove prostore. To je rezultat naputaka centralnih vojnih vlasti u Beču koje su 70-ih godina propisale gradnju kontinuirano izgrađenih i uređenih naselja te zabranjivale svaku nepravilnost ili raštrkanost kuća. Na taj način izbjegavalo se pretjerano širenje naselja na prevelike površine, a ujedno pridonosilo uređenju naselja u oblik koji je bilo lakše vojno kontrolirati i organizirati. Početkom 1788. izbija novi habsburško-osmanski rat koji je prekinuo razmjerno dugo razdoblje mira. Nakon što je u svibnju 1788. godine grad preživio težak topnički napad, Hrvatska Kostajnica je, iako oštećena, odolijevala povremenim prodorima Osmanlija te je tijekom čitavog rata uspješno služila kao glavna habsburška vojna baza. Opisano ratno okruženje i povremena direktna razaranja kojima je Hrvatska Kostajnica tijekom rata bila podvrgnuta, nakratko su zaustavili njezin razvoj. Rat je zaključen mirom u Svištovu 1791. godine, nakon čega su Habsburška Monarhija i Osmansko Carstvo 1795. potpisali ugovor o razgraničenju, kojom se potvrđuje habasburško-osmanska granica na Uni s tim da svi otoci uključujući i onaj na kojoj se nalazi kostajnička utvrda pripadaju hrvatskoj strani. Završetak ratovanja s Osmanlijama, nakon razdoblja poslijeratne obnove za Hrvatsku Kostajnicu je značio daljnji razvoj ne samo u smislu demografskog i prostornog rasta, već i njezinog gospodarskog značaja. Konačnom stabilizacijom granica s Osmanskim Carstvom dolazi do ponovnog jačanja prometa i trgovine koji će poticajno djelovati na daljnji razvoj Kostajnice. Uvidom u katastarski plan iz 1804. godine možemo vidjeti da se za razliku od proteklog razdoblja, izgradnja Hrvatske Kostajnice početkom 19. stoljeća odvijala osvajanjem novih površina odnosno širenjem grada prema istoku i zapadu. Takav razvoj naselja odraz je već vrlo visoke gustoće izgrađenosti unutar postojećeg urbanog tkiva koje nije omogućavalo izgradnju novih kuća između već postojećih, ali i iznimno značajnog utjecaja kolnog prometa na razvoj Hrvatske Kostajnice. Potaknuta prometom prema Petrinji te lokacijom sajmišta na današnjem Trgu kralja Tomislava, zapadna prilazna cesta koja povezuje Hrvatsku Kostajnicu s Petrinjom (današnja Ulica Gordana Lederera), postaje zona najintenzivnije izgradnje. Istodobno zbog intenzifikacije prometa prema Hrvatskoj Dubici, u istočnom dijelu grada probija je nova glavna prilazna cesta koja vodi od nekadašnjeg središnjeg trga i mosta prema istoku (današnja Ulica Ratka Djetelića), no ona neće, zbog svoje slabije prometne funkcije, potaknuti značajniju izgradnju grada u smjeru istoka. Zbog takvog nesrazmjera u dinamici izgradnje istočnog i zapadnog dijela grada, gradske vlasti donose odluku o premještanju kontumace s istočne gradske periferije na unski otok, što je svakako doprinijelo boljim sanitarnim uvjetima istočnog dijela grada, no planska mjera kojom su gradske vlasti željele potaknuti razvoj grada prema istoku, nije polučila značajne rezultate. Lokacija nekadašnje kontumace, manje-više i danas označava istočni rub grada. U razdoblju 1809-1813. Hrvatska Kostajnica se nalazi u sastavu Ilirskih pokrajina kao dijela napoleonovog Francuskog Carstva čija je sjeverna granica u Hrvatskoj bila na rijeci Savi. Ta je nova granica prekinula dotadašnju tradicionalnu trgovačku razmjenu panonskog i mediteranskog prostora koja se odvijala Dunavom, Savom i Unom (tzv. žitna magistrala). Budući da je Francuska bila u pomorskoj blokadi od Engleske i Rusije, ponovna uspostava trgovačkog puta s istokom bila je moguća jedino kopnom. U tu svrhu odlučeno je da se za promet urede i prilagode ceste na trasi Ljubljana - Novo Mesto - Samobor - Velika Gorica - Lekenik - Petrinja - Hrvatska Kostajnica, koje će predstavljati ilirsku dionicu Levantske ceste koja dalje preko Bosne trasom Banja Luka - Travnik - Sarajevo te Skopja i Soluna povezuje Francusku s Carigradom. Također, odlučeno je da najprikladnije mjesto izlaska Levantske ceste iz Francuskog u područje Osmanskog Carstva bude upravo Hrvatska Kostajnica, koja je zbog svojeg dotadašnjeg trgovačkog prometa predstavljala najlogičniji izbor. Kao takva, Hrvatska Kostajnica je postala ne samo glavna trgovačka spona istoka i zapada, već zbog svog graničnog položaja i glavna carinarnica Francuskog Carstva u Ilirskim pokrajinama. Sva roba koja je u Ilirske pokrajine stizala s istoka prolazila je kroz kostajnički kontumac i bilježila je izvanredno visok promet tijekom čitavog francuskog razdoblja. Tako se Hrvatska Kostajnica našla na pragu novog doba koje će biti obilježeno najbržim usponom u njezinoj povijesti. U kratkom razdoblju francuske vlasti, pored utvrde na Uni grade veliki lazaret (imao je promet veći nego Dubrovački!) i most preko rijeke Une kao i čitav niz zgrada javne uprave vezanih uz trgovinu s Levantom (uglavnom duž prilazne ceste iz Petrinje, danas Gordana Lederera). Kako je Hrvatska Kostajnica imala ključnu ulogu u francuskoj trgovačkoj razmjeni s istokom, Francuzi 1813. godine izrađuju opsežan plan dogradnje kostajničke utvrde na Djedu kao i dodatnog utvrđivanja čitavog naselja. Ambiciozni plan izgradnje novih fortifikacijskih objekata u Hrvatskoj Kostajnici Francuzi nisu stigli realizirati, jer već krajem 1813. godine grad su ponovno zauzeli Austrijanci. Ipak, temelji novih smjernica razvoja koje su postaviti Francuzi, ostavit će trajne tragove. Korist od moderno organizirane međudržavne trgovine s istokom odmah su preuzeli i Austrijanci, pa će Levantski put uspostavljen u doba francuske uprave ostati glavna trgovinska magistrala i u sklopu Habsburške Monarhije. Upravo ta činjenica omogućit će Hrvatskoj Kostajnici nesmetan nastavak snažnog razvoja započetog pod francuskom upravom. Ponovna uspostava austrijske vlasti nad Banskom krajinom daje Hrvatskoj Kostajnici dodatni poticaj razvoju. Naime, uz prije uspostavljen Levantski put sada je ponovno obnovljena i žitna magistrala Dunavom i Savom, pa se roba namijenjena razmjeni s istokom u Hrvatsku Kostajnicu sada slijevala s više strana. Dugo razdoblje mira uspostavljeno nakon 1815. godine dodatno je pogodovalo snažnom razvoju robne razmjene s istokom, pa se grad nakon odlaska Francuza nastavio još brže razvijati. O tome nam svjedoči katastarski plan grada iz 1860. godine koji dokumentira razvoj Hrvatske Kostajnice u posjednim desetljećima njezina najprosperitetnijeg razdoblja. Njezin razvoj temeljen na prometnim i trgovačkim funkcijama, dakle razvojnim impulsima izvan vojnokrajiškog društva, učinili su grad tipičnim trgovištem u kojem je sve podređeno tranzitnom prometu i robnoj razmjeni. Njegove nekadašnje vojne funkcije jedva da se mogu naslutiti i to tek kroz prisustvo vojske u kontroli sanitarnog kordona na unskom otoku. Utvrda na Djedu u međuvremenu je posve nestala. Osim središnjeg sajmišta na današnjem Trgu kralja Tomislava te onog uz lazaret na unskom otoku, svaki trg i raskršće u gradu spontano bi se koristili kao sajmišni prostori. Nakon izgradnje mosta, ispred njega ponovno je formiran trg koji je također korišten za trgovačku razmjenu. Izgradnja grada odvijala je uglavnom u smjeru zapada, duž ceste prema Petrinji, odakle je dolazila roba namijenjena trgovini s Bosnom. Jedina proizvodnja koja je u tadašnjoj Hrvatskoj Kostajnici imala osobine manufakture, bilo je svilarstvo čiji su pogoni locirani na istočnoj periferiji grada. Ukidanje Vojne krajine 1871. godine a potom i austrijsko zauzimanje Bosne, označit će početak kraja zlatnog razdoblja Hrvatske Kostajnice. Ukidanjem Vojne krajine grad gubi svoj povlašteni status kao vojni komunitet a nakon Berlinskog kongresa 1878. kojom je Austrija dobila pravo na Bosnu, i pogranični položaj koji je tijekom dva stoljeća bio temeljna razvojna osnova grada. Grad je i dalje bio značajno trgovište, no trend razvoja više nije dosizao prijašnje razmjere. Hrvatsku Kostajnicu uoči Berlinskog kongresa prikazuje topografska karta iz 1875. godine na kojoj je prvi puta označena i današnja Bosanska Kostajnica osnovana 1862. godine. Gubitak pograničnog položaja teško će pogoditi Hrvatsku Kostajnicu koja je svoj dotadašnji razvoj bazirala gotovo isključivo na pograničnoj trgovačkoj razmjeni s istokom. Usporeni razvoj krajem 19. stoljeća rezultirat će 1895. godine gubitkom statusa grada (ipak, i dalje će ostat sjedište kotara). Gubitak važnosti Hrvatske Kostajnice, dodatno je potaknut izgradnjom željezničke pruge koja je 1892. godine samo prošla pored grada ne ulazeći u njega, skrenuvši tako još više trgovačke tokove od grada. Takav izostanak adekvatne željezničke veze koja bi potakla procese industrijalizacije, za Hrvatsku Kostajnicu je imao dugoročno teške posljedice. Početkom 20. stoljeća Hrvatska Kostajnica počinje tražiti nove razvojne poticaje koje pronalazi u razvoju turizma. Slikovita dolina Une i povijesno-kulturna baština Hrvatske Kostajnice postaju nov poticaj razvoju grada. Zahvaljujući razvoju turizma, u gradu se vrši čitav niz radova koji su podigli urbanu vrijednost Hrvatske Kostajnice. U to se vrijeme gradi kostajnički vodovod, uređuju se šetnice, riječna kupališta, grade se hoteli i kavane, osnivaju se banke, utvrda na Uni se prilagođava turističkim potrebama, obnavlja se most preko Une a sajmište je iz centra grada preseljeno na istočnu periferiju. Osim turizma, razvojni čimbenici bili su trgovina i obrt te u manjoj mjeri manufaktura (Tvornica kože i ciglana). Ipak, izostanak dobre prometne veze, rezultirao je samo ograničenim razvojem grada koji se početkom 20 stoljeća više nije značajnije širio. Nakon Drugog svjetskog rata, gospodarska osnova grada temeljena na trgovini, obrtu i turizmu bila je posve uništena. Istodobno, industrijalizacija je bila tek u povojima te je još uvijek imala osobine manufakture (u gradu djeluje samo jedno industrijsko poduzeće). Izgradnja grada bila je spora i uglavnom se vršila izgradnjom novih zgrada na mjestu starih. U cilju modernizacije 1956. godine izrađen je prvi urbanistički plan grada. Jedna od osnovnih postavki tog dokumenta bila je potreba zaustavljanja daljnje izrazito longitudinalne izgradnje grada te usmjeravanje daljnje izgradnje prema sjeveru odnosno širenje postojeće stambene zone prema zaleđu. Kao poslovno središte grada zadržana je zona oko Trga kralja Tomislava u Novljanima i Trga Nikole Šubića Zrinskog u Mađarima. Razvoj industrije koji bi u narednom razdoblju trebao postati glavni razvojni čimbenik grada planski se locira na istočnoj periferiji uz postojeće sajmište. Istodobno, zona unskog otoka s utvrdom i Djed određena su kao turistička područja. Kao jedan od ključnih razvojnih problema ističe tranzitni promet koji prolazi cijelom dužinom grada onemogućujući formiranje kompaktnije urbane aglomeracije. Kako je postojeći drveni most preko Une bio vrlo trošan, kao rješenje već se tada predlaže izgradnja mosta na zapadnom rubu grada koji bi tranzitni promet preveo preko Une ne ulazeći u gradsko središte. Na žalost ta ideja nije realizirana već je na mjestu starog drvenog napleonskog mosta 1968. godine izgrađen novi most, preko kojeg i danas prelazi kompletan tranzitni i teretni promet. Sedamdesetih godina 20. stoljeća, zahvaljujući razvoju industrije (tiskarstvo, tekstilna i kožarska industrija), izgradnja grada ponovno se intenzivira. Generalnim urbanističkim planom donesenim 1973. godine razvoj i izgradnja grada oslanjao se na valorizaciju turističkih potencijala te na daljnji razvoj i modernizaciju industrije u sklopu organizirane i uređene industrijske zone na istočnoj periferiji grada. Bitno je proširena stambena funkcija projektiranjem čak tri nove stambene četvrti i širenjem na nove površine (u zapadnom dijelu stambena zona « ; ; Stevanov brod, u sjeverozapadnom « ; ; Novljani» ; ; i u sjevernom « ; ; Djed» ; ; ), no planirana turistička zona na unskom otoku uz utvrdu uglavnom nije realizirana. U postojeću povijesnu jezgru nije se značajnije diralo, no na žalost nije se riješio njezin najveći problem - tranzitni promet du

urbana povijest ; kartografski izvori ; povijesna geografija

Dio međunarodnog projekta "Historical Towns Atlas" kojim koordinira "Commission Internationale pour l’ ; histoire des Villes".

engleski

Historical Towns Atlas: Hrvatska Kostajnica

nije evidentirano

urban history ; cartographic sources ; historical geography

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar ; Državni arhiv u Sisku

2007.

978-953-6666-50-8

268

objavljeno

Povezanost rada

Povijest