hrvatski

Apolinjsko i dionizijsko kao antropološke niti voditelj u ranom djelu Thomasa Manna

U radu se poduzima pokušaj dekonstrukcijsko-hermeneutičke analize načina ustrojavanja pripovjednog svijeta kako se on oblikovao u ranim djelima Thomasa Manna (1893-1912), pri čemu okosnicu analize tvori Mannova uspostava tipološke razdiobe na apolinijsko i dionizijsko. Sama analiza slijedi u tri koraka. U prvom se koraku ukratko rasvjetljava biografski, političko-povijesni, kulturno-filozofski i književno-produkcijski horizont naspram kojeg Thomas Mann oblikuje svoj pripovjedački stav. Riječ je o razdoblju u europskoj povijesti kojeg uslijed naglog društvenog i gospodarskog razvoja razdire mnoštvo antagonizama, od kojih se za analizu Mannovih djela temeljnim čini onaj kulturni unutar kojeg na vidjelo izbija mnoštvo kulturno-tvorbenih silnica pod čijim utjecajem, ali i u otklonu od kojih Mann postupno profilira svoj pripovjedni svijet. U drugom se djelu analize poduzima genealoško-dekonstrukcijski prohod kroz pojedine Mannove tekstove reprezentativne za njegovo rano stvaralaštvo kako bi se ustanovile temeljne odrednice njegova pripovjednog svijeta. U tu se svrhu analizira i sintaktička i semantička supstruktura Mannovih ranih djela, pri čemu se ustanovljuje da Mann na sintaktičkoj razini svoje naracije nimalo slučajno preferira ambivalentno ustrojeni preplet stilski različitih pripovjednih tehnika. Na semantičkoj se razini strukturacije ustanovljuje oblikovanje niza narativnih figura (psihemskih, sociemskih i ontemski) i njihovih spojnica (energema), okupljenih oko temeljne, noemske narativne figure koju Mann isprva strukturira kao dihotomiju taktilnog i skopičkog registra da bi tu dihotomiju s vremenom razvio u široko položeni antagonizam apolinijstva i dionizijstva kao temeljni podmet naracije. Pritom je riječ o takvom antagonizmu čiju harmonizaciju Mann, proigravajući je u nizu narativnih tekstova, smatra nemogućom. Na taj se zaključak nadovezuje treći, hermeneutički dio analize u kojemu se na temelju Lacanove koncepcije žudnje i njegove teorije o prošivnom bodu poduzima pokušaj rasvjetljavanja Mannove potrebe za neprestanim modulacijama jednog te istog narativnog svijeta u kojemu Mann kruži oko temeljne nemogućnosti uspostave jedinstva unutar dihotomije apolinijstva i dionizijstva. Na navedenoj se teorijskoj osnovi ukazuje na to da ishodište Mannova ambivalentno ustrojenog prošivnog boda leži u njegovu postupku pregibanja nad zbiljskom građom posredstvom kojeg iz zbilje izvlači njezine ambivalentno ustrojene ostatke i od njih tka sublimno tijelo svoje naracije. U tom pak sublimnom tijelu Mann traga za mogućnošću uspostave jedinstva unutar dihotomije apolinijstva i dionizijstva. Pritom se to jedinstvo na temelju niza modulacija ustroja središnjeg psihema kao ovjerovitelja Mannove naracije na posljetku razotkriva kao neostvarivo i utoliko tek kao fantazma subjekta kojom ovaj u procesu svoje subjektivizacije zapunja prazninu u simboličkom poretku, nastalu uslijed temeljne nemogućnosti uspostave bešavnog identiteta subjekta.

apolinijstvo; antropološko-tipološki antagonizam; dionizijstvo; fantazma; Lacanova koncepcija žudnje; prošivni bod; sintaktička i semantička supstruktura teksta; nihilizam; središnja psihemska narativna figura; sublimno tijelo

nije evidentirano