hrvatski

Dijagnostika poremećaja uzrokovanih stresom

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je prvi puta uveden kao zasebni dijagnostički entitet u Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM-III), iako je povijest traume u psihijatriji vrlo stara i značenje trauma u razvoju psihopatologije je prepoznato mnogo prije razvoja suvremenih klasifikacijskih sustava. Ove poremećaje se ranije zvalo &laquo ; traumatska neuroza, sindrom koncentracijskih logora, shell-schok sindrom, itd.). Unapređenjem razumijevanja ljudskih prava i organiziranjem specifičnih institucionalnih oblika njihove zaštite kroz različite udruge, te političkim i socijalnim pritiscima, pomaknut je fokus interesa od individualne vulnerabilnosti pojedinca prema snažnim traumatskim iskustvima (rat, teroristički napadi, prirodne katastrofe, itd.) koji mogu imati utjecaj na svakog pojedinca ukoliko im bude izložen. Nadalje, značenje rane traume u kombinaciji s kasnijim traumatskim iskustvima povećava mogućnost pojave PTSP-a, a rana trauma je prepoznata kao rizični čimbenik u razvoju i drugih psihičkih bolesti u kasnijem životu. Smatra da ova dijagnoza postoji u akutnom, kroničnom, kompleksnom, subdromalnom i maskiranom obliku. Dijagnostičke sheme za simptome posttraumatskog stresnog poremećaja se značajno razlikuju unutar DSM dijagnostičkog modela (DSM-IV i DSM-IV-TR klasifikacija) i Međunarodne klasifikacije bolesti i uzroka smrti (MKB-10). U kliničkoj dijagnostičkoj praksi se koristi kategorijski model PTSP simptomatologije, iako je dimenzionalni model puno bolji za dijagnosticiranje PTSP-a i drugih psihičkih poremećaja. Nadalje PTSP je često udružen i s komorbidnim dijagnozama što dodatno otežava diferencijalnu dijagnostiku. Budući da se diferencijalna dijagnostika najčešće zasniva na opisima i iskazima bolesnika, PTSP nije teško simulirati, osobito ako postoji sekundarna dobit. Stoga je važno imati što preciznije dijagnostičke procjene u kliničkoj praksi, a osobito u istraživanjima koja su povezana s psihobiološkim, genetskima i neuroslikovnim prikazima mozga kod bolesnika s PTSP-em. U forenzičkoj i kliničkoj praksi je velika odgovornost na kliničaru da zaštiti društvo u razlikovanju pravih bolesnika od lažnih. Dijagnostička evaluacija PTSP treba obuhvaćati slijedeće aspekte: 1) utvrđivanje traumatskog doživljaja i iskustva, 2) formalnu dijagnostičku procjenu koja uključuje: a) strukturirani klinički intervju, b) kliničke skale i upitnike (Klinička skala za procjenu posttraumatskog stresnog poremećaja-CAPS, Mississippi skala za PTSP, Los Angeles lista-Los Angeles Check List-LASC, Skala utjecaja događaja-Impact of Event Scale-IES, Intervju skala za PTSP simptome-PTSD Symptom Scale Interview-PSS-I, Minnesota multifazični inventar ličnosti-Minnesota Multiphasic Personality Inventory-MMPI/MMPI-2, itd.), d) multimodalnu procjenu kognitivnih (Test slučajnih brojeva-Random Number Generation Test-RNG, Kontrolirani test verbalnih asocijacija-Controlled Oral Word Association Test-COWAT, Rey test slušnog verbalnog učenja-Rey Auditory Verbal Learning Test-AVLT, itd.) i psihofizioloških mjera (objektivno mjerenje simptoma pojačane podražljivosti koje se ne može simulirati) uz procjenu simuliranja (Strukturirani upitnik za simuliranje- Structrured Inventory of Malingered Symptomatology-SIMS test, Morelov test emocionalnog izbjegavanja-Morel's Emotional Numbing Test-MENT, itd.), 3) diferencijalnu dijagnostiku i 4) procjenu funkcioniranja osobe. Važno je primijeniti što bolju dijagnostiku primjenom različitih metoda procjene i dijagnostičkih kriterija u svim područjima rada kliničkom, istraživačkom i forenzičkom kako bi se dobili što bolji podaci zbog terapijskog planiranja, planiranja službe, epidemioloških i drugih istraživanja. Neprepoznate dijagnoze uzrokuju individualnu patnju pojedinca, ali i s druge strane &laquo ; pretjerano dijagnosticiranje&raquo ; dovodi do psihijatrijskog invaliditeta i velikih cijena za pojedinca i društvo.

dijagnostika; poremećaji uzrokovani stresom

nije evidentirano