hrvatski

Uz otvorenje Arheološkog muzeja Narona

18. 5. 2007., govor Zrinke Buljević na otvorenju Arheološkog muzeja Narona Dobra večer visoki gosti, uglednici, domaćini, uzvanici. Bila mi je čast istraživati Naronu. Bilo je osobito uzbudljivo otkrivati hram, mašklinom, kamerom, kabinetskim radom, izložbama. Otkriće Augusteuma fotografskom je izložbom predočeno od 1996. g. do 1998. g. u Splitu, Zagrebu, Šibeniku, Zadru, Metkoviću, Dubrovniku, Pučišćima, Solinu, Puli, Umagu, Sarajevu, Hvaru, Sinju, Vidu. Dok je arheološka izložba promovirala Augusteum i Naronu u Splitu, Oxfordu, Barceloni, Vatikanu i Zagrebu, u Vidu se gradio Muzej. Temelj Muzeju je hram što je bio podignut i obnovljen te temeljito srušen, od kraja 1. st. pr. Kr. do kraja 4. st. po. Kr. Hram je bio posvećen carskom kultu najsnažnije posvjedočenom skulpturama iz 1. st. Kršćanska gorljivost i okolnosti što su dovele do kasnoantičkih urbanističkih nedosljednosti srušile su hram, detronizirale, dekapitirale poganske careve, preslojile ga grobištem do 7. st. kada arheološki izvori datiraju pad grada Narone. Vještačeći literarna vrela u kojima se Narona spominje kao trgovačka referenca pretpostavlja se da su Grci od Ilira kupovali, Iris Illyricu, peruniku, danas hrvatski nacionalni cvijet i ovdje zasađen. Narona je prema arheološkim i povijesnim vrelima grčki emporij, trgovište, luka i utvrda, ishodište i zaleđe borbi Rimljana i Ilira, središte jednog od tri juridička konventa u provinciji, od Cezara ili Augusta kolonija, biskupija, uporište i utočište Germanima, vjerojatno Gotima. Iznjedrila je, prema jednoj legendi, cara, Kara koji je vladao 282. – 283. g. Dala je ime tipu kacige na provjesla, kacige kakve su nosili germanski vođe. Dala je ime jednobrodnom tipu bazilike s prostorijama duž sjeverne i južne strane broda, kao u bazilici pod današnjom crkvicom Sv. Vida ili Bazilikama u Vodovodu, bazilici kakva se iz Narone proširila u unutrašnjost provincije. Bila je središte biskupije koja je u jednom trenutku graničila sa salonitanskom, što je poznato iz zaključaka solinskih crkvenih sabora iz 6. st. kao i ime njenoga biskupa Marcela. Pretpostavlja se da je crkva ispod crkvice Sv. Vida, bazilika sa sačuvanom oktogonalnom krstionicom s dva reda stuba, obloženoj žbukom što imitira mramor, bila katedrala. Oskudni su arheološki tragovi života nakon pada Narone. Značajnije buđenje događa se od 14. st., a početak renesanse sluti se upravo sada. Sjetimo se najzaslužnijih istraživača Narone, u 19. st. M. Glavinića, od početka 20 st., K. Patscha, uz angažman F. Bulića, M. Abramića, E. Dyggvea, potom I. Marovića, N. Cambja, F. Buškariola, te E. Marina na čijim se otkrićima temelji ovaj muzej. Veza splitskog Arheološkog muzeja i Arheološkog muzeja Narona potvrđena je i ovim postavom kojim smo se odužili i Naroni i Vidu. Najsrdačnije čestitke i zahvalnost upućujem svima koji su doprinijeli sretnom dovršetku radova, onima koji su naslijedili Naronu, osobito mještanima Vida i svima u neretvanskoj dolini – naronitanskom ageru.

Narona; Muzej

nije evidentirano