hrvatski

Ludrumska biskupija (Ecclesia ludroensis)

Ludrumska biskupija, Ludrum, odnosno ludrumski biskup, spominju se u aktima drugog crkvenog sabora koji se pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II. održao 533. g. u Saloni. Tijekom održavanja ovog sabora, utemeljene su i tri nove biskupije sa sjedištima u Sarsenteru, Mukuru i Ludrumu (in Sarsentero, Muccuro et Ludro). Po svoj prilici tom je prilikom osnovana i Baloienska biskupija (Ecclesia Baloiensis), kojoj se središte traži na Gromilama (Grad) u Šipovu u središnjoj Bosni. Za biskupa Ludrumske biskupije izabran je prezbiter Celijan (in Ludro Celianum presbyterum), pod čiju su jurisdikciju stavljeni Magnotik, Ekvitin, Salviatik i Sarsiatik (Ludrensis vero episcopus Magnoticum, Equitinum, Saluiaticum et Sarsiaticum… ). Ludrumski biskup posljednji je potpisao i akta drugog salonitanskog crkvenog sabora (Celianus episcopus ecclesiae Ludroensis, consentiens subscripsi). To je sve što se o Ludrumu, Ludrumskoj biskupiji, ludrumskim biskupima, kleru i puku zna iz povijesnih vrelâ, zapravo jedinog raspoloživog vrela poznatog pod imenom Historia Salonitana Maior. Zbog svoje konfuznosti i nerazumljivosti podataka ovo se vrelo gdjekad još uvijek u cijelosti osporava. Prema mišljenju Radoslava Katičića treba ga se smatrati preradbom Historiae Salonitanae splitskog Arhiđakona Tome (1200.-1268.), koja, unatoč brojnih nepouzdanosti, ipak sadrži izvornu predaju. Prema istom autoru ta se predaja, uključujući i salonitanske (530. i 533. g.) baš kao i splitske crkvene sabore (925. i 928. g.), ne može u cijelosti odbaciti. Nije se teško ne složiti sa konstatacijom Nade Klaić (1920.-1988.) da je u pitanju vrelo, unatoč velikom broju pogrešaka koje sadrži a zbog kojih je ponekad gotovo nemoguće rekonstruirati primarni tekst izvornih dokumenata, jedno od najdragocjenijih za domaću crkvenu povijest ranog srednjeg vijeka.

Rimska provincija Dalmacija; rano kršćanstvo; Ludrum; Ludrumska biskupija

nije evidentirano