hrvatski

Dva egzodusa: hrvatski (1919.-1941.) i talijanski (1943.-1955.)

Problemom egzodusa kao posljedicom ratnih i poratnih zbivanja, promjene državno-pravnoga statusa pojedinih područja, rijetko se tko sustavno bavio, tek u okvirima istraživanja značajnijih etničkih i demografskih promjena. Uglavnom su (ne svi) motivi i ciljevi takvih istraživanja bili izvan znanosti i na razini pretencioznih, nategnutih objašnjenja i dnevno-političkih kvalifikacija. Vezano uz Pariške mirovne konferencije 1919.-1920. i 1946.-1947., odnosno uz značajne geopolitičke promjene na području Srednje i Jugoistočne Europe, egzodusi stanovništva koje je u tim promjenama ostalo izvan svojih matičnih, naglašavam, nacionalnih, država, predstavljaju dokaz o nepostojanju jasnih međunarodnih opredjeljenja o pravima i statusu nacionalnih manjina. I ne samo to, nego su i dokaz o primarnosti i prednosti vojno-političkih argumenata nad etničkim, narodnosnim. Koga je u vrhu svjetske i europske političke elite bilo doista briga za desetine milijuna izbjeglica i prognanika koji su nakon I. i II. svjetskog rata "lutali" Europom i koji su velikim dijelom svoju novu "domovinu" pronašli ili htjeli pronaći u prekomorskim zemljama Južne i Sjeverne Amerike, Australije i Novog Zelanda? Na tim konferencijama skoro da o njima i nije bilo ozbiljnijega govora a kamo li prijedloga sustavnijih rješenja. Javnost malo ili uopće ne zna o prvim "humanim" izmjenama stanovništva između Grčke i Turske 20-ih godina 20. stoljeća u kojima novopridošli sunarodnjaci ne nailaze na očekivanu dobrodošlicu domaćega stanovništva. U pravilu, bit će to sudbina svih izbjeglica nakon I. ali i nakon II. svjetskog rata. Da ne govorim o velikim egzodusima Židova ali i Nijemaca, Poljaka, Rumunja, Pomaka, Grka, Makedonaca, Mađara, Hrvata, Talijana i ostalih između dva a posebice nakon II. svjetskoga rata. Europa tada još nije bila senzibilizirana za taj problem. Zvuči nestvarno, groteskno, ali Mussolini je 1920. godine u vrijeme nastanka fašističkoga pokreta javno i iskreno u jednom svom govoru pred potpisivanje Rapalskoga sporazuma, u Puli rujna 1920. izrekao ono što su političari tzv. "zapadne demokracije", dakako, u smislu vlastitih ekspanzionističkih programa mislili: :"(...)...U sukobu sa rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku slatkiša, već batine... vjerujem da lakše mogu žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena (misleći pri tome na Hrvate i Slovence) od 50.000 Talijana...(...)." Osjećaji životne ugroženosti, nepriznavanje elemenata nacionalnoga identiteta i individualiteta, nemogućnost prilagodbe novim društvenim i političkim odnosima, neprihvaćanje promjena, neizdrživost nametnute neselektivne krivice protegnute na cijeli narod, gubitak društvenih povlastica, temeljni su uzroci egzodusa. U ozračju takvih odnosa i shvaćanja problema, ukratko ću obrazložiti uzroke ali i posljedice dvaju egzodusa s područja hrvatskoga dijela Istre a onda i Rijeke (o slovenskoj Istri i Dalmaciji već smo nešto čuli): hrvatskoga nakon I. i II. svjetskoga rata i talijanskoga od kapitulacije Italije do Londonskoga memoranduma.

Egzodus; izbjeglice; Istra

nije evidentirano