hrvatski

Templari i ivanovci na zemlji svetoga Martina

Područje grada Dugo Selo u pisanim se dokumentima prvi puta spominje 1209. godine kada je hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. templarima darovao Zemlju svetoga Martina (terra sancti Martini). Ta se zemlja prostirala uz rijeku Zelinu istočno od Zagreba. Njezino ime svjedoči da je još prije dolaska templara ovdje stajala crkva sv. Martina, prema kojoj je posjed dobio svoje ime Zemlja sv. Martina. Crkva je vjerojatno nastala u 9. stoljeću, u vrijeme kada su ovim krajevima kršćanstvo širili franački misionari. Zbog osobitosti njezina položaja i njezinih prostornih odnosa prema drugim mjestima sa znakovitim toponimima može se pretpostaviti da je sveti Martin tijekom procesa pokrštavanja na ovome mjestu preslojio starije slavensko pogansko božanstvo, gromovnika Peruna. Iz dokumenata se vidi da su templari (i iza njih ivanovci) na tom prostranom posjedu (Zemlji sv. Martina) imali svoju kuću (domus) koja je bila sjedište njihove organizacijske jedinice, preceptorata Sv. Martina. Nažalost, iz pisanih izvora nije moguće doznati gdje se ta kuća nalazila. Najlogičnijom se nametnula pretpostavka da se kuća nalazila uz crkvu Sv. Martina na Prozorju (Martin Bregu) sjeverno od Dugoga Sela. Templarski je red nastao najvjerojatnije 1119. godine u Jeruzalemu, a prvotna mu je zadaća bila čuvanje putova za Jeruzalem i obrana hodočasnika. Red je vrlo brzo došao na dobar glas te je naglo rastao, i po broju članova i po mnoštvu darovanih posjeda koje je dobivao uglavnom od vladara širom Europe. Osobito je snažno rastao nakon što mu je sv. Bernard od Clairvauxa sastavio Pravila 1128. godine, a papa Inocent II. ih iduće godine stavio pod svoju zaštitu. Vrlo su brzo došli i u Hrvatsku. Najraniji poznati njihov spomen u Hrvatskoj potječe iz 1163. godine. Na temelju povijesnih dokumenata i njihove interpretacije u literaturi, u knjizi se raspravlja o templarskoj prisutnosti u dugoselskome kraju. Najveća je pažnja posvećena ostacima/ruševinama crkve Sv. Martina na Martin Bregu. Na tom se lokalitetu već nekoliko godina provode sustavna arheološka istraživanja. Utvrđeno je da je jezgra današnje crkve nastala u drugoj polovici 15. stoljeća u kasnogotičkome stilu, a crkva je i kasnije doživjela brojne pregradnje i dogradnje. Utvrđeni su i temelji starijih faza crkve, među kojima se osobito ističu temelji potpornjaka svetišta starije gotičke crkve te temelj vjerojatno još romaničke apside. Opisuju se i pojedini zidovi građeni opekama romaničkoga formata. Premda prevladavaju arheološki nalazi iz novoga vijeka, što nije čudno s obzirom da se unutar i oko crkve pokopavalo sve do nedavno, sve je više nalaza koji potječu iz vremena kada su ovdje gospodarili viteški redovi. Važniji je nalaz ulomak S-karičice koja možda potječe iz nekog uništenog, čak još predtemplarskoga groba, te osobito nalazi slavonskog banovca (srebrni denar kovan između 1310.-1316. godine) i kamene nadgrobne ploče s uklesanim štitom i mačem koja svojim značajkama ukazuje na svoj nastanak krajem 13. ili početkom 14. stoljeća, upravo u vrijeme kada templare u posjedu ove Zemlje nasljeđuju ivanovci. Donose se i sažeti prikazi antropoloških analiza ljudskog kosturnoga materijala iz grobova iz kojih valja izdvojiti brojne uočene smrtne rane nastale sječivima hladnoga oružja. Prikazuju se i osnovni rezultati georadarskoga istraživanja dijelova arhitekture. Jedan od posebnih zadataka bio je odrediti mjesto na kojem se nekoć nalazila templarska te potom ivanovačka kuća (domus). U vezi s tim osobita se pažnja poklanja i crkvi Sv. Brcka u obližnjim Brckovljanima te još neutvrđenom položaju kasnijega kaštela Božjako. Templarski je kraj započeo vjerojatno lažnim glasinama 1304. godine o svetogrđima koja su navodno templari činili. 1307. godine naređena su njihova uhićenja a slijedila su mučenja i suđenja. Red je konačno ukinut 1312. godine. Posljednje isprave templara u Hrvatskoj tiču se upravo svetomartinskog preceptorata. Ukidanje templarskoga reda u Hrvatskoj išlo je polako i ništa se dramatično nije dogodilo, a njihovi su posjedi papinskom odredbom prešli u ruke ivanovaca. Ivanovci, u mnogočemu veoma slični templarima, u hrvatske su krajeve došli gotovo istovremeno. Ivanovci su također dobivali velike posjede od vladara i drugoga plemstva te su ih organizirali u preceptorate. Takvom organizacijskom jedinicom upravljao je preceptor čija je osnovna zadaća bila upravljati posjedima radi stjecanja čim većih prihoda za potrebe ivanovaca u Svetoj zemlji. Ionako velik broj njihovih posjeda još je više narastao nakon što su preuzeli i templarske posjede. Od 1364. godine se za skup svih preceptorata u hrvatsko-ugarskome kraljevstvu u ispravama počinje javljati i naziv Vranski priorat. Pitanje odlaska ivanovaca iz Hrvatske, pa tako i s promatranog preceptorata, mnogo je složenije, jer se s formalnopravnoga gledišta pojam vranskoga priorata rastegnuo daleko dulje kroz povijest nakon što su ivanovci zauvijek napustili hrvatske prostore. Čini se da je već od oko 1380. godine, na početku velike papinske shizme, kralj postavljao priore te je tako pomalo nastajao samostalan red, koji više nije imao mnogo zajedničkoga s ostatkom ivanovačkoga reda sa sjedištem na otoku Rodu. Jedan od ivanovačkih preceptorata bio je stari templarski Sv. Martin, čije se sjedište nalazilo u kući Sv. Martina. Kod ubiciranja njihove kuće pojavljuje se još više nepoznanica, jer mnogi autori smatraju da su ivanovci vremenom sagradili novu kuću, možda nezadovoljni stanjem ili položajem stare templarske kuće. Crkva Sv. Martina se u njihovo vrijeme počinje javljati i u povijesnim dokumentima, i to kao ecclesia beatissimi Martini in possessione cruciferorum ("crkva blaženoga Martina u posjedu križnika"). U ovoj se knjizi prikazuju arhitektonski ostaci gotičke crkve s potpornjacima na završetku svetišta, koja je djelomično sagrađena na temeljima romaničke građevine te pojedini pokretni nalazi preostali iz ivanovačkoga vremena, pronađeni na istraživanome lokalitetu. Uz ulomke gotičke arhitekture pronađene u urušenjima, vrijedi spomenuti i sitne novce kovane za kralja Žigmunda (1387. – 1437.), te pfenige iz sredine 15. stoljeća koji su pronađeni između oltarne baze i zida u sjevernoj sakristiji. Na kraju knjige posvećena je dužna pažnja i mlađim, novovjekovnim nalazima otkrivenima na području crkve Sv. Martina. Riječ je prvenstveno o novcima, svetačkim medaljica, križićima-privjescima, ostacima krunica te gumbima, kopčicama i sličnim dodacima koji su bili prišiveni na odjeću u kojoj su pokojnici bili pokopani. Arheološka istraživanja se nastavljaju.

templari; ivanovci; crkva Sv. Martina; sakralna arhitektura; srednji vijek; romanika; gotika; groblje oko crkve; novi vijek; Prozorje; Dugo Selo

nije evidentirano