hrvatski

Đakovačka katedrala

Doktorska disertacija Dragana Damjanovića obrađuje povijest izgradnje i opremanja đakovačke katedrale te nastoji oblikovne karakteristike njezine arhitekture, slikarstva i skulpture postaviti u kontekst onodobnih zbivanja u umjetnosti Srednje Europe. U istraživanjima za disertaciju nastojalo se najviše osloniti na izvornu arhivsku dokumentaciju Dijecezanskog arhiva u Đakovu, Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu te raznih austrijskih arhiva (Arhiv samostana u Klosternuburgu, Ratni arhiv u Beču itd.), kako bi se provjerili i nadopunili navodi u postojećoj literaturi. Uloga Đakova kao biskupskog sjedišta započinje u 13. stoljeću. Bosanska biskupija zbog svojeg nesigurnog položaja u Bosni, u kojoj se širi bogumilstvo, seli svoje sjedište u ovo mjesto budući da se u Slavoniji mnogo jače osjećala ugarska centralna vlast koja je štitila katoličku crkvu. Nedugo potom, u prvoj polovini 14. stoljeća podiže se i prva katedralna gotička crkva čije je svetište ostalo do danas sačuvano, ukorporirano uz dvorišnu stranu biskupskog dvora. Za vrijeme turske vladavine nad Slavonijom (16-17. st.) prva je đakovačka katedrala služila kao džamija. U borbama za oslobođenje od Turaka krajem 17. stoljeća čini se da je dosta oštećena jer se na njoj za vrijeme biskupa Jurja Patačića (1703.-1716.) i Petra Bakića (1716.-1749.) poduzimaju opsežni arhitektonski zahvati koji su gotovo potpuno zaklonili izvornu srednjovjekovnu strukturu. Tijekom 18. stoljeća katedrala dobiva i novi, barokni namještaj, a uz nju se podiže reprezentativni jednokatni biskupski dvor u rokoko stilu. Ovo je stoljeće vrijeme kada biskupija širi svoj teritorij – 1773. godine sjedinjuje se, naime sa Srijemskom biskupijom, pa otada nosi naziv Đakovačko – bosanska i srijemska biskupija. Svojom veličinom i reprezentativnošću đakovačka katedrala, međutim, vrlo brzo nije mogla parirati drugim crkvama u biskupiji pa se već od kraja 18. stoljeća javljaju prvi pokušaji za gradnjom nove. Prve konkretne korake poduzima biskup Franjo Matija Krtica (1773. – 1805.). Projekt koji naručuje tipičan je primjer kasnog srednjoeuropskog baroka s malim primjesama klasicizma. Biskup Antun Mandić (1805. – 1815.) odustaje od realizacije ovog projekta i naručuje nova dva. Prvi, iz 1806., poslala mu je Ugarska dvorska kancelarija, no čini se da nije odgovarao biskupovim željama, budući da on 1814. naručuje novi koji je predviđao podizanje raskošne dvotoranjske barokno klasicističke crkve. Njegov nasljednik biskup Mirko (Emerik) Karlo Raffay (1816. – 1830.) postupit će jednako kao njegovi prethodnici. Odlučno nastoji sagraditi novu katedralu, odbacuje, međutim, ranije projekte i naručuje nove. Izradu nacrta povjerava domaćem zagrebačkom arhitektu Bartolu Felbingeru. Prve projekte za đakovačku katedralu Felbinger izrađuje 1817. godine i oni su predviđali podizanje reprezentativne dvotoranjske Wandpfeiler crkve s kriptom. I u prostornoj organizaciji i u detaljima raščlambe ovaj se projekt gotovo u cijelosti oslanja na katedralnu crkvu u Temišvaru (1736. – 1773.), djelo Emanuela Fischera von Erlacha. Felbinger se tek u detaljima arhitektonske raščlambe, koju donekle klasicizira, odmiče od svog glavnog predloška. Samo dvije godine nakon nastanka ovog projekta, 1819., Felbingeru je povjerena izrada novog. Razlozi njegovog nastanka nisu do kraja jasni, no čini se kako je raniji projekt bio preskup za izvođenje. Zanimljivo je da se stilski dva rada istog arhitekta u potpunosti razlikuju. Prostorno i dalje se trebala podići Wandpfeiler crkva, no arhitektonska je raščlamba projekta iz 1819. posve klasicistička, mnogo bliža događanjima u onodobnoj europskoj arhitekturi. Ovaj je projekt, međutim, odbacio tadašnji bečki Hofbaurath, čuveni arhitekt Peter von Nobile, ponajprije zbog necjelovito sastavljenog troškovnika. Ugarska dvorska kancelarija i bečki Hofbaurath (možda i sam Nobile) pokušat će Raffayu 1821. nametnuti svoj novi projekt, no, biskup neće na to pristati, tako da se s gradnjom nove katedrale neće započeti sve do dolaska biskupa Strossmayera na čelo ove dijeceze. Biskup Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.) rodom je iz njemačko-hrvatske obitelji iz Osijeka, najvećeg grada Đakovačke biskupije. Nakon školovanja u Đakovu, Pešti i Beču, te kratkog boravka u Slavoniji, radi od 1847. do 1849. kao jedan od trojice nadstojnika u bečkom Augustinskom samostanu gdje se upoznaje s tamošnjim krugom nazarenskih umjetnika Leopoldom Kupelwieserom i Josefom Führichom, kojem je pripadao i arhitekt Karl Rösner. Poznanstvo je vjerojatno sklopljeno preko Rösnerovog brata Ambrosa, jednog od predstojnika samostana u Klosterneuburgu kod Beča koji je pripadao istom Augustinskom redu, kao i samostan u kojem je tada boravio Strossmayer. U nazarenskom krugu Strossmayer oblikuje svoj stav prema umjetnosti i arhitekturi, koji će zadržati cijeli život. Prilikom putovanja po Srednjoj Europi 1853. godine oduševljava se njemačkim srednjovjekovnim katedralama u Kölnu, Bamberu, Speyeru i ostalim gradovima, a pri tom su mu pažnju osobito privukle romaničke građevine. Ovo ga je iskustvo navelo, kao i uvid u Rösnerove projekte za crkvu Svetih Ćirila i Metoda u Karlinu (Karolinenthal), predgrađu Praga, koji su u to vrijeme bili izloženi, da odabere upravo romaniku kao stil svoje buduće katedrale i spomenutog arhitekta kao njezinog projektanta. Karl Rösner je tada jedan od najznačajnijih arhitekata u Monarhiji specijaliziranih za sakralno graditeljstvo. Donijevši sa sobom iz Rima, gdje je boravio na stipendiji 1830. – 1833. godine, romantičarske nazore ondašnjeg kruga nazarenaca oko Friedricha Overbecka, među prvima se u Beču, i cijeloj tadašnjoj Monarhiji, okreće prema srednjovjekovnim stilovima pri podizanju novih crkava, kako pokazuju bečke crkve Sv. Ivan Nepomuka u Leopoldstadtu (1841. – 1846.) i Meidlingu (1842.-1845.). Strossmayer naručuje projekt za svoju katedralu sredinom ljeta 1853. za vrijeme boravka u Beču, a Rösner ih već do travnja 1854. završava i šalje u Đakovo, gdje se i danas čuvaju u arhivu biskupije. Rösner projektira dvotoranjsku trobrodnu troapsidalnu baziliku s transeptom, tlocrta latinskog križa s kriptom ispod svetišnog dijela građevine i transepta. Uzore za projekt, kao i ostali onodobni arhitekti, traži djelom neposredno u srednjovjekovnoj baštini (glavna apsida tako snažno asocira na apsidu crkve Svetih Apostola u Kölnu), te suvremenim gradnjama, kao što su Hübscheva djela u južnoj Njemačkoj ili unutar kruga Schinkelovih nasljednika u Berlinu. Iako je Rösnerov projekt u brojnim detaljima karakterističan primjer romantičarske arhitekture istodobno na njemu uočavamo neuobičajenu stilsku čistoću što jasno govori o sve većem približavanju visokog historicizma u arhitekturi. Od realizacije ovog projekta naposljetku se je moralo odustati zbog nedostatka sredstava. Biskup Strossmayer 1864. godine počinje ponovno pregovarati s Rösnerom oko izrade novog projekta. Svoj drugi projekt za Đakovo arhitekt završava već u svibnju 1865., no i njega je morao dodatno modificirati, tako da je izvedba katedrale započela prema njegovom trećem projektu dovršenom u prosincu iste, 1865. godine. Nakon potpisivanja ugovora između Rösnera i biskupije 17. travnja 1866., u svibnju iste godine započinje gradnja katedrale koja je trajala do listopada 1882. I nakon posvete katedrala se tijekom 1880-tih i 1890-tih nastavila opremati s unutrašnjom opremom. Projekt po kojem se započela izvoditi katedrala Rösnerova je interpretacija lombardskog romaničkog stila primijenjenog, prema arhitektovom objašnjenju, zbog toga što Slavonija leži na istoj geografskoj širini kao Lombardija. Primjećuje se međutim i referiranje na njemačku arhitektonsku baštinu. Od suvremene arhitekture najočitiji je utjecaj altlerchenfeldska crkve u Beču (npr. u postavljanju rozeta kao prozorskih otvora na kupoli i na glavnom bordu). Zanimljivo je da paralelno s Rösnerom arhitekt Stüler u Berlinu slično rješenje primjenjuje projektirajući katoličku crkvu Svetog Petra i Pavla u Potsdamu. Iako je u tom trenutku u cijeloj Srednjoj Europi počela prevladavati gotika kao primarni arhitektonski stil Strossmayer je čvrsto ostao pri svojoj odluci da njegova katedrala bude romanička, budući da je smatrao da se u tom stilu, stilu oblog luka, sjedinjuju elementi graditeljstva zapadne i istočne crkve, čije je jedinstvo bilo jedan od njegovih glavnih ciljeva u životu. Jedinstvo crkava držao je kao ključan preduvjet za uspostavljanjem jedinstva među narodima slavenskog juga. Strossmayer je, naime, bio politički vrlo aktivan u pregovorima koji su se šezdesetih godina 19. stoljeća, dakle u vremenu kada se počela graditi katedrala, vodili u Beču oko budućeg ustrojstva Monarhije, pregovorima u kojima je nastojao omogućiti Hrvatskoj što veću samostalnost i što bolji položaj u budućem sistemu upravljanja. Osim izbora stila i postavljanje monumentalne kupole na križište transepta i glavnog broda u Strossmayerovom razumijevanju arhitekture je predstavljalo referencu na bizantsko graditeljstvo, budući da je taj element u njemu široko raširen. Kao i većina drugih monumentalnih crkava u 19. stoljeću katedrala je dakle podignuta u jednakoj mjeri kao nacionalni i kao vjerski spomenik. Rösnerov projekt iz prosinca 1865. predvidio je podizanje monumentalne trobrodne jednoapsidalne dvotoranjske crkve tlocrta latinskog križa s transeptom i kupolom na križištu, te prostranom kriptom koja se prostire ispod cijelog svetišta i transepta. U skladu s izabranim glavnim uzorom katedrala je izgrađena kao Backsteinbau. Arhitektonsko rješenje stilskom čistoćom pripada već zrelom historicizmu iako izbor stila i oslanjanje na sjevernotalijansku arhitekturu jasno govori o još uvijek živim tradicijama romantičnog historicizma. Rösner će krajem 1866., odnosno početkom 1867., izraditi još jedan novi (četvrti) projekt za glavno pročelje đakovačke katedrale koji je predviđao nešto drukčija rješenja portala. Ovaj je projekt bio izložen na svjetskoj izložbi u Parizu 1867. Tijekom svojeg rada na katedrali 1868. – 1869. stanovite će promjene napraviti i u rješenju kora u unutrašnjosti, apsidalnih pročelja i slično. Godinu dana nakon Rösnerove smrti Strossmayer, dobro upućen u onodobna zbivanja u arhitekturi, odabire za njegovog nasljednika Friedricha Schmidta, arhitekta koji se nakon doseljenja u Beč, 1859., vrlo brzo probio među najznačajnija imena arhitektonske scene u glavnom gradu Monarhije. Dobivši priliku završiti jednu katedralu Schmidt si ne dopušta da se pretvori u pukog izvođača Rösnerovih projekata već za sve one dijelove ove građevine koji još nisu bili završeni izrađuje vlastite nacrte koji, katkad više, katkad manje, odstupaju od rješenja njegovog prethodnika. Pri tom se u potpunosti pridržava historicističkih težnji za jedinstvom i pravilnošću stila. Unutrašnjost katedrale u cjelini je izvedena po Schmidtovim projektima, no i u arhitekturi građevine, na svim onim dijelovima koji još nisu bili završeni, ostavio je velikog traga. Detalji raščlambe kupole izvedeni su prema njegovim projektima (zabati na tamburu, fijale između njih) kao i četiri fijale-baldahina postavljena sa strane kupole. Detalji raščlambe tornjeva na glavnom pročelju crkve, kao i glavnog pročelja u cjelini, su njegovi, s tim da je na njima zadržao osnovno ustrojstvo iz Rösnerovih projekata. U većoj je mjeri modificirao vrhove tornjeva, te zabat glavnog pročelja: mjesto monofore u središtu glavnog zabata postavlja slijepu triforu, a vijenci na glavnom pročelju s motivima izvedenim udubljivanjem i ispupčivanjem opeke također su u cijelosti njegovo djelo. Ispred katedrale podiže monumentalno stubište kojim se svladava visinska razlika između trga ispred crkve i portala. Oblikovno rješenje stubišta u potpunosti je Schmidtovo rješenje. Na bočnim je stranama ono omeđeno dvama slikovitim kruništima bunara stožastog oblika izvedenim, kao i cijela katedrala, u fasadnoj opeci. I u arhitekturi unutrašnjosti katedrale Schmidt je ostavio dosta traga, mada ne u tako velikoj mjeri kao na glavnom pročelju. Osnovna arhitektonska raščlamba unutrašnjosti izvedena je po Rösnerovim nacrtima, no po Schmidtovim je projektima izvedena cjelokupna arhitektonska plastika: ključni kamenovi na svodovima, kapiteli stubova, službi i slično. Projektirao je i tri velika stepeništa u crkvi, od kojih je osobito zanimljivo ono na sjevernoj strani koje povezuje kriptu s brodom i oratorijem na prvom katu, sa strana svetišta. Ovo stubište kružnog je tlocrta umetnuto u pravokutnu prostoriju. Odlikuje se vještim konstruktivnim i kvalitetnim oblikovnim rješenjem koje se više poziva na gotičku negoli na romaničku arhitekturu. Osim pojedinih elemenata arhitekture i cjelokupni unutrašnji namještaj katedrale gotovo je u potpunosti izrađen prema Schmidtovim projektima – ciborijski glavni oltar te arhitektonski okviri ostalih oltara u katedrali, orgulje, propovjedaonica, korske klupe, biskupsko prijestolje, ispovjedaonice, lusteri, liturgijsko posuđe... U izradi projekata za unutrašnju opremu Schmidt se katkad više oslanja na romaničke, a katkad na gotičke uzore. Tako je propovjedaonica izrazito « ; romanička» ; , oblikovana prema čuvenoj propovjedaonici katedrale u Pisi, dok su orgulje ili korske klupe više goticizirajuće. Friedrich Schmidt je posao na đakovačkoj katedrali izveo u periodu od 1870. do posvete građevine 1882., no i poslije te godine nabavljat će u Beču liturgijske predmete za nju. Njegovo angažiranje u Đakovu slijedom će događanja potpuno preusmjeriti povijest hrvatske arhitekture 19. stoljeća, kako je to i priželjkivao biskup Strossmayer. Zalaganjem Strossmayera Schmidt će naime dobiti posao na cijelom nizu drugih građevina u Zagrebu (gradnja zgrade Akademije, restauracija crkve Svetog Marka i katedrale), zbog kojih je morao oformiti posebno mjesto nadziratelja radova za ovo područje. Na to mjesto postavlja svojeg pomoćnika iz ateljea Kölnjanina Hermanna Bolléa. Time se (primarno) uz Đakovo veže i preseljenje u Hrvatsku budućeg njezinog najznačajnijeg arhitekta sakralnih građevina u visokom i kasnom historicizmu, arhitekta koji će postulate neogotike i historicističke restauracije prenijeti u Hrvatsku, te koji će, vodeći graditeljski dio škole za Umjetnost i obrt, postaviti temelje domaćem arhitektonskom obrazovanju. Uz katedralu se veže i početak prijateljstva prvog školovanog hrvatskog povjesničara umjetnosti Ise Kršnjavog i biskupa Strossmayera, koje će dovesti do utemeljenja brojnih institucija koje su pak postavile temelje povijesno-umjetničke struke u Hrvatskoj – Katedre (kasnije Odsjeka) za povijest umjetnosti, Strossmayerove galerije, Muzeja za umjetnost i obrt i mnogih drugih. I prije Bolléa pomagači koje će na izgradnji katedrale u Đakovu angažirati Rösner i Schmidt bili su odreda dobri arhitekti, obrazovani na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Rösneru su krajem šezdesetih pomagali tako Rudolf Schwengberger, Ludwig Krausz, Heinrich Missong, a Schmidtu sedamdesetih i osamdesetih, osim Hermanna Bolléa, još i Karl Laužil te Heinrich Holitzky, a kratko i Dominik Avanzo i O. Specht. Na katedrali je nešto kasnije, 1887. – 1888. radio i drugi ključni hrvatski učenik Friedricha Schmidta, Josip Vancaš, no kao samostalni arhitekt, obnavljajući lanternu kupole, te restaurirajući srednjovjekovni zid sa zapadne strane biskupskog kompleksa. Fresko oslik s prikazima iz Starog zavjeta u glavnom brodu i novozavjetnim scenama te prizorima iz života svetog Petra u svetištu djelo je rimskih slikara njemačkog porijekla Alexandera Maximilliana i Ludovica Seitza, osim dvije freske koje je izradio Achille Ansiglioni. Dio scena iz života svetog Petra izveden je po kartonima koje je za oslik đakovačke katedrale izradio jedan od vodećih nazarenaca Friedrich Overbeck. Dekorativni dio oslika izveo je domaći slikar Josip Voltolini sa pomagačima Ivanom Betizzom i Eduardom Petzom. I kroz motive zidnog oslika djelom se iščitava politički stav biskupa Strossmayera – tako su u južnoj apsidi transepta prikazani u sceni poklonstva Kraljeva i predstavnici pojedinih južnoslavenskih naroda kako se klanjaju Kristu. Skulpture na oltarima uglavnom su radovi Vatroslava Doneganija, osim onih na oltaru Svetog Ilije koje je izradio austrijski kipar Georg Feurstein. Reljefi u lunetama portala djela su kipara Ivana Rendića, Tome Wodičke i Alojzija Gangla. Liturgijska je oprema nabavljena prema Schmidtovim projektima kod bečkih tvrtki Brix & Anders, a lusteri kod Dziedzinskog & Hanuscha. Stolarske radove izveli su domaći majstori Ivan Tordinac i Dragutin Turković, osim orgulja koje je izradio Bečanin Ignaz Karger. Stolari Tordinac i Turković, te dekorativni slikar Petz, nastavit će raditi u Đakovu i nakon dovršenja katedrale, te će opremiti cijeli niz crkava na području Đakovačke i srijemske biskupije. Ukupni troškovi gradnje katedrale dosegli su naposljetku fascinantnih 1, 2 milijuna forinti (2, 4 milijuna kruna). Ništa od toga novca nije dodijelila država. Gradnja se financirala isključivo iz sredstava Đakovačke biskupije, Stolnog kaptola, samog Strossmayera, te, manjim dijelom, od dobrotvornih priloga vjernika. Gotovo sav potreban materijal za gradnju osiguralo je Vlastelinstvo Đakovačke biskupije. Đakovačka katedrala nesumnjivo je najvažnija sakralna novogradnja hrvatskog historicizma. Njezina je oprema u cjelini sačuvana tako da i danas predstavlja jedinstveni Gesamtkunstwerk druge polovine 19. stoljeća. Jedina veća katastrofa koju je doživjela tijekom svoje povijesti bio je požar 1933. u kojem su izgorjele stare orgulje, te je uništen dio oslika u glavnom brodu, no crkva je nakon požara restaurirana prema svojem originalnom stanju.

Đakovo ; katedrala ; Josip Juraj Strossmayer ; Karl Rösner ; Friedrich Schmidt ; Herman Bollé ; Vatroslav Donegani ; Ivan Rendić ; Georg Feurstein ; Alexander Maximillian Seitz ; Lodovico Seitz ; Niccolo Consoni ; Achille Ansiglioni ; Iso Kršnjavi ; Josip Vancaš ; historicizam ; neogotika ; neoromanika ; Rundbogenstil ; barokni klasicizam ; klasicizam

nije evidentirano