hrvatski

Mediji kao (pre)nositelji interkulturalizma u hrvatsko-talijanskim interakcijama: istraživanja s početka trećeg milenija//Media come (tras)portatori dell'interculturalismo nelle interazioni croato-italiane: le ricerche all'inizio del terzo millennio

U ovoj empirijskoj studiji autorice se bave raširenošću talijanskog jezika i kulture u Hrvatskoj. Utemeljujući svoje istraživanje u sociolingvističkom pristupu, one nastoje razumjevati zbivanja u suvremenom hrvatskom društvu. Pretpostavljajući interakcije između jezika, kulture i medija, istraživanje su empirijski usredotočile na dodire s talijanskim jezikom i kulturom posredstvom medija. Smatrale su da je nemoguće zamisliti širenje i miješanje raznih kultura bez posredovanja medija (tiska, knjiga, televizije, računala, filma...). Stoga su procjenile zanimljivim baviti se značajem dostupnosti medijskih sadržaja na talijanskom jeziku. Određujući interkulturalizam kao dinamičnu društvenu pojavu koja naglašava interakcije među kulturama i mogućnost njihovoga uspoređivanja, procjenjivanja i vrednovanja, autorice taj društveni fenomen sagledavaju kao posljedicu europskih integracija, nestajanja granica i sve veće mobilnosti. Realizirale su dva empirijska anketna istraživanja u kojima su koristile strukturirane upitnike s protokolima na stratificiranim istraživačkim uzorcima (u 2001. i 2006. godini). Ispitanici su bili stanovnici Republike Hrvatske, a sudjelovali su u komparativnoj studiji koja je zapravo rezultat višegodišnje interdisciplinarne i međunarodne suradnje. Ključan je njihov tretman specifične uloge medija kao (pre)nositelja nterkulturalizma u hrvatsko-talijanskim interakcijama. Tako kontekstualizirajući predmet svoga istraživanja, one empirijski ispituju percepcije i recepcije talijanskoga jezika, kulture i medija u Hrvatskoj. Jedna od njihovih pretpostavki je teza da bi upravo interkulturalistički pristup omogućio objašnjenje prerastanja višekulturnog u interkulturno društvo, a koje će se u medijskim prostorima dogoditi (među)prožimanjem kultura. Pošto su se kulturološki aspekti istraživačkoga diskursa koncentrirali na probleme medijske komunikacije, autoricama je sociološki pristup bio determinirajući u metodološkom smislu. Zapravo, kulturno ponašanje ispitanika/ca istraživačice su tretirale kao visoko participirajuće aktivnosti u kojima oni/e kreiraju svoje društvene grupe kojima pripadaju, svoje društvo (hrvatsko) i svoje identitete. U tim procesima uključena je i istraživački aktivirana medijska kultura ispitanika/ca. Kako ispitanici provode mnogo vremena u gledanju televizije, čitanju novina, časopisa, knjiga, u gledanju filmova, te općenito sudjelovanjem u brojnim formama medijske kulture, autorice su krenule od pretpostavke da medijska kultura dominira svakodnevnim životima hrvatskih građana i građanki. Za obje jezične i kulturološke varijante (hrvatsku i talijansku) važili su isti metodološki principi, okrunjeni u jednom jedinstvenom metodološkom pristupu ili jednoj cjelovitoj istraživačkoj strategiji. Naime, čini se da bi upravo ovakvi tipovi istraživačkih projekata mogli biti realnijom osnovom za uspostavljanje konkretnog interkulturnog dijaloga u hrvatsko-talijanskim okvirima. Također, možda i u nekim drugim kulturološkim kombinacijama, unutar potencijalnih budućih europskih integracija. U oba svoja istraživanja, autorice su utvrdile da su ispitani pojedinci relativno i ne pretjerano zadovoljni svojim standardom i uopće načinom življenja. Ta relativna većina zapravo je prosječna, iako (po nekim drugim indikatorima) heterogena skupina građana Hrvatske. Premda Hrvatska ne spada u razvijenije europske zemlje, istraživački rezultati pokazuju da većina ispitanika poznaje jedan ili više stranih jezika. U talijanskim medijima pronalaze zamjenu za ''ono nešto'' što u njihovim životima ne djeluje ili ne funkcionira kako bi trebalo. Te alternative oni češće traže u područjima dokolice, slobodnoga vremena ili među kulturnim sadržajima, prije negoli u politici ili informativnim sadržajima. Naročito im je bitan doživljaj ljepote, možda u modnim temama ili u lijepom ljudskom izgledu i to posebno u ženama koje su atraktivnog izgleda. Drugi važan objekt njihova interesa su svakako sportska događanja. Vjerojatno se tada osjećaju pripadnicima iste (europske) zajednice a medij im omogućuje zajednički (kulturološki) doživljaj uspostavljanja interakcijskih odnosa. U brojnim opisanim (istraživanim) interkulturnim odnosima, pojavama ili procesima u ovoj studiji, autorice procjenjuju nužnim razvijati takve demokratske društvene odnose u Hrvatskoj i u Italiji, u kojima će se afirmirati mir, prijateljstvo, mašta, kreativnost, kao i solidarnost, moć znanja i ljudske sposobnosti. Tako će se jačati kolektivni identiteti, orijentiranjem ljudi na vlastita djelovanja, a ne primarno i samo na izvore moći i novca, slave, uspjeha i bogatstva. Značajno je da su se i multimedijski i multinacionalni aspekti u ovoj empirijskoj studiji iskazali kao potencijalni ujedinitelji građanki i građana Hrvatske i Italije, vjerojatno u prostorima neke nove i originalnije medijske transkulturne scene.

empirijsko istraživanje; hrvatsko-talijanska interakcija; mediji; interkulturalizam

Neki dijelovi studije su i na talijanskom jeziku. Na koricama knjige nalazi se CD na kojemu su prilozi s tablicama i grafikonima.