hrvatski

Određivanje teških metala u tekstilnim materijalima

Tekstilna industrija se smatra jednim od najvećih potrošača vode ali i najvećih zagađivača okoliša zbog sastava i količine otpadnih voda. U pogonima oplemenjivanja tekstila se koriste najveće količine vode, energije, bojila i tekstilnih pomoćnih sredstava. Neka od tih sredstava sadrže opasne tvari koje mogu utjecati na zdravlje ljudi koji su s njima u izravnom kontaktu ili s gotovim tekstilnim proizvodima koji su bili obrađivani tim tvarima ili pak zagađuju okoliš ispuštanjem otpadnih voda. Jedna skupina takvih tvari su i teški metali. Metali koji se najčešće susreću na tekstilnom materijalu, a neizbježan su pratilac svakog tekstilnog oplemenjivanja, su: željezo, bakar, mangan, kobalt, zink, olovo, kadmij, arsen, nikal, krom, te mogu doći na materijal na različite načine. U tehnološki se proces unose pomoću tehničkih kemikalija, sirovina, bojila, vode, oštećenih uređaja, a i sami prirodni materijali mogu tijekom rasta akumulirati u svoje vlakno određene količine metalnih iona. Ukoliko su prisutni u većim količinama u ionskom stanju često mogu ugroziti zdravlje, a i život čovjeka, štetno utjecati na okoliš ali i dovesti do nekontroliranih reakcija u cijelom nizu tehnoloških procesa. S obzirom da je čovjek u neprekidnom kontaktu s tekstilom, doneseni su posebni propisi o dopuštenim koncentracijama metalnih iona na odjeći, koji određuju maksimalnu dopuštenu količinu pojedinih teških metala (ali i ostalih štetnih tvari) na tekstilnim materijalima (Öko Tex Standard 100). S obzirom na važnost problema ukazala se potreba za kontinuiranim praćenjem sadržaja metalnih iona ne samo u procesnim i otpadnim vodama već i u pomoćnim sredstvima te na tekstilnim materijalima.

teški metali; tekstilni materijal; otpadne vode tekstilne industrije

nije evidentirano