hrvatski

Češke teme hrvatskog modernističkog pokreta

Osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća češka je književnost u hrvatskoj književoj periodici (Viencu, Hrvatskoj vili, sarajevskoj Nadi, Prosvjeti) često prevođena. Najplodniji su prevoditelji bili Šrepel, Vjenceslav Novak, Sušnik, Milaković, Inhof, Kuntarić, Dukat i Žgurić, a najprevođeniji književnici Čech, Vrchlický, Herítes, Jelínek, Rais i Neruda. Prevođene su gotovo isključivo proze, jedino je Nada, zaslugom Josipa Milakovića, objavljivala češku poeziju. I pored velikog broja prijevoda, recepcija je češke književnosti ovisila više o suradničkim afinitetima više no o kakvoj određenoj prijevodnoj politici. Važnost je osobnih afiniteta prevoditelja bila vidljiva i prije, i to naročitu u prijevodima ponajboljih čeških književnika: tako je Skaláka prevela prijateljica Karoline Světle Marija Fabković, Hálekove pjesme i pripovijesti njegovi prijatelji i štovatelji Špun i Šenoa, Nerudine se crtice pojavljuju prilično kasno, Sabininu pripovijest Hrvatska vila objavila je ne znajući o kojem se zapravo piscu radi a Vrchlickom i Čechu je prevođena gotovo isključivo proza. Ostale su vrijednije prijevode u pravilu donosili posebni zaljubljenici u češku književnost, kao i praški studenti, inače glavni izvjestitelji o aktualnim češkim književnim i kulturnim događanjima. Tek se kod praške i novonadaške skupine hrvatskih mladih jasnije razaznaje progamatski odnos prema češkoj književnosti i kulturi, u najvećoj mjeri definiran analogijom koju su vidjeli u pojedinim aspektima hrvatskog i češkog društvenog trenutka: ono što su preporoditelji nastojali kroz beletristiku (Tylove Sestre, Ženam slavskim B. Němcove itd.) i tendenciozne filološke rasprave, "mladi" su nastojali kroz književnu i likovnu kritiku, povlečeći paralelu između odnosa hrvatskih i čeških "mladih" i "starih" književnika i umjetnika, a članci čeških autora o seljačkom pokretu te ulozi đaštva u društvu jasno aludiraju i na češke prilike. Nakon preporodnih autoriteta Dobrovskog, Šafaříka i Kollára, prvi i posljednji veliki češki autoritet u hrvatskoj kulturnoj javnosti posredovanjem Radića i njegovih suradnika postaje Masaryk. I slučaj hrvatskih modernista pokazuje nam povezanost programske usmjerenosti na češku književnost i kulturu s pojavom različitih modifikacija panslavističkih ideja - ranije s ilirizmom, a u hrvatskom modernističkom pokretu s jugoslavenstvom velikog broja njegovih pripadnika. Pragmatizam je u oba slučaja rezultirao razmjerno malim brojem prijevoda značajnijih mlađih čeških književnika, za čiju su recepciju bili najzaslužniji pripadnici "novonadaške" generacije.

češka književnost ; hrvatski književni časopisi ; hrvatski modernistički pokret

nije evidentirano