hrvatski

Prostitucija u kasnosrednjovjekovnom i renesansnom Dubrovniku

Pitanje prostitucije nedvojbeno je uklopljeno u jedan širi okvir društvenih i općenito međuljudskih odnosa. Međutim, ono se usko veže na još jedan problem o kojemu u hrvatskoj historiografiji uopće nije pisano. Situacija je nažalost gotovo identična i u našem javnom tisku općenito. Radi se, naime, o pitanju seksualnosti, koje unutar sebe sadrži čitav niz potproblema: od izvanbračnih veza, senzualnosti i seksualnog ponašanja sve do seksualnih zločina (poput silovanja ili “ neprirodnog” općenja). Budući da za područje Dubrovnika (i općenito Hrvatske) ne postoje potrebne predradnje i objavljena povijesna istraživanja u tom smjeru, ovaj će skromni prilog poznavanju povijesti prostitucije srednjovjekovnog Dubrovnika morati ostati tek zanimljiva crtica koja će rezultirati s više pitanja nego odgovora. Ipak, to nas ne treba priječiti da razmišljamo o problemu jer često puta pravilno postavljena pitanja puno su bolja rješenja nego nepostojeći odgovori. Smatram da se prostitucija u osnovi može definirati kao razmjena seksualnih usluga za novac ili neki drugi poklon, koji se može smatrati plaćom. Tako tijekom povijesti ovog “ najstarijeg zanata na svijetu” možemo pronaći uistinu velik broj različitih tipova prostitucije i prostitutki: od babilonskih hramskih bludnica, preko biblijske Rahabe iz Jerihona, pa sve do današnjih prostitutki. No kako bilo, na primjeru srednjovjekovnog Dubrovnika sve te moguće varijacije moguće je reducirati i klasificirati u dvije osnovne skupine: javne žene (prostitutke) i priležnice. No budući je u srednjovjekovnom Dubrovniku postojao je priličan broj vanbračne djece, čiji su očevi vrlo često bili dubrovački plemići, a istovremeno te veze su mogle trajati i dugi niz godina, pitanje priležništva izlazi iz okvira ovog malog priloga. Stoga se ovdje nećemo više osvrtati na priležnice i vanbračnu djecu, nego ćemo našu pažnju usredotočiti prema javnim ženama i odnosu dubrovačkih vlasti prema njima. Dobro je poznato da je tijekom 14. i 15. stoljeća Dubrovnik bio vrlo često posjećivana luka i usputna stanica brojnih putnika na istok i na zapad, te da je grad uglavnom živio od vrlo razvijene posredničke trgovine. Pri takvom stanju stvari, normalno je pretpostaviti da je grad poput Dubrovnika morao osigurati nekakve oblike zabave za stalno nadolazeće trgovce, putnike, ali i same stanovnike grada. Pored izlaganja crkvenih relikvija, te povremenih državnih i crkvenih proslava u gradu su postojale i krčme, a vrlo je vjerojatno da je u ponudu zabave ulazila i prodaja seksualnih užitaka unutar javnih kuća, ali i izvan njih. Možda nas može iznenaditi što zakoni dubrovačke općine (gradski statuti i druge legislativne knjige) ne posvećuju previše pažnje ovom aspektu javnog života grada. Nadalje, u zakonima dubrovačke općine iz 13. i 14. stoljeća također nema niti jedne odredbe glede stanovanja prostitutki ili limitacije prostora njihovog djelovanja. S druge strane, statuti nekih drugih dalmatinskih gradova iz 14. stoljeća (npr. statuti grada Splita) sadrže takve odredbe. U Dubrovniku prva odredba glede stanovanja i djelovanja prostitutki unutar grada datira iz 1409. godine. S druge strane, iz zapisa kriminalnog suda sasvim je jasno vidljivo da je i prije ove odredbe u Dubrovniku postojao barem jedan dio grada gdje su javne žene “ operirale” , a zvao se je Castelleto. Moguće je da se je tu radilo i o javnoj kući nazivanoj prema dijelu grada gdje je bila smještena, jer i danas jedan dio Dubrovnika nosi ime Kaštel. Glede ovog termina zanimljivo je primijetiti da je u onodobnoj Veneciji naziv “ četvrti crvenih svjetiljki” također bio Castelleto. No kako bilo, pored prostitutki koje su živjele u nekoj vrsti zajednice (castelleto) na čelu koje je bila “ časna majka grešnica” , u gradu su postojale i brojne “ slobodne” prostitutke koje su obavljale svoj posao u svojim domovima ili u kućama svojih svodnika. U toj istoj gradskoj četvrti egzistirao je i određen broj krčmi (koje inače možemo pronaći i u drugim dijelovima grada), te je vrlo vjerojatno, da su javne žene “ operirale” i u ovim krčmama. Muškarci su piće u krčmama vrlo često nadopunjavali s drugim tjelesnim užicima, koje su mogli dobiti od javnih žena. Ovakve “ pustolovine” ponajčešće nisu imale kriminalnu završnicu, te o njima nemamo mnogo sačuvanih podataka u zapisima kriminalnog suda dubrovačke općine. Ipak sačuvani podaci omogućuju sagledati barem površnu sliku odnosa gradskih vlasti spram dubrovačkih dama noći. Čini se da su stranci kao i sami stanovnici grada sasvim otvoreno posjećivali prostitutke, koje su isto tako sasvim otvoreno nudile svoje usluge, te da tako nešto nipošto nije smatrano kriminalnim djelom. Spomenuti nedostatak relevantnih izvora onemogućava nam bilo kakve procjene glede broja aktivnih prostitutki u gradu u ovom razdoblju, a isto se može reći i glede procjene njihove dobi. Ipak, zapisi kriminalnog suda dubrovačke općine svjedoče nam da su čitavo to vrijeme javne žene postojale u gradu i da nisu bile proganjane zbog načina na koji su zarađivale za život, te da je takva situacija potrajala barem do druge polovice 15. stoljeća. Zbog toga smatram da možemo reći kako je vrlo vjerojatno da su dubrovačke vlasti, iako nisu podupirale, u osnovi tolerirale prostituciju. No, iako je prostitucija bila tolerirana u kasnosrednjovjekovnom Dubrovniku, to nije značilo da je ovo zanimanje smatrano časnim ili pristojnim. Naprotiv, kao što je vidljivo iz izvora, zarada prodajom vlastitog tijela za nečiji užitak uglavnom nije smatrana poželjnim i časnim načinom života, iako boljim od krađe i hazardnih igara. Pa zašto su onda dubrovačke vlasti tolerirale prostituciju, iako je svima bilo očigledno da one nemaju baš najbolju reputaciju? Razlog tome ustvari je prilično jednostavan i iznikao je iz svakodnevnog iskustva. Naime, srednjovjekovna muška mladež u Dubrovniku, kao i u drugim europskim gradovima, nerijetko se skupljala u manje ili veće grupe koje su povremeno “ tutnjile” kroz grad u potrazi da dokažu svoju naglo nabujalu muževnost. Mislim da je sličnost glede ovoga s današnjim stanjem stvari više nego očigledna. Velik broj slučajeva svjedoči nam da je objekt na kojem su ti mladići pokušavali dokazati svoju muškost nerijetko bile nezaštićene djevojke i žene, koje bi se slučajno našle na njihovu putu. Iako se čini da nije bilo previše slučajeva silovanja, vlasti su očigledno morale učiniti nešto kako bi smanjile broj napada na žene u gradu i njegovoj okolici. Rješenje je bilo gotovo “ pred njihovim nosovima” i oni su ga objeručke prihvatili - kao i u mnogim drugim europskim gradovima, dubrovačke su vlasti prigrlile prostituciju vjerojatno kao manje zlo od čestih napada na pripadnice ljepšeg spola. No kako bilo, čini se da je ovo potrajalo samo do druge polovice 15. stoljeća, te da se u to vrijeme situacija malko promijenila jer se od tada u Dubrovniku mogu sve češće pronaći slučajevi progona prostitutki.

prostitucija; srednji vijek; svakodnevica; Dubrovnik

nije evidentirano