hrvatski

Razvoj oblika namirenja fiducijarnog vjerovnika u rimskom pravu i u suvremenom hrvatskom pravu

U drugoj polovici 19. stoljeća, s intenziviranjem rada na rimskim izvorima te popisivanjem interpolacija, fiducija postaje jedan od značajnijih predmeta interesa tadašnjih romanista. Bremenita nedostatkom koherentnih i potpunih izvora, te nemogućnošću postavljanja konačnih zaključaka, ona to ne prestaje biti ni danas. Jedan od ključnih problema fiducije jest namirenje fiducijarnog vjerovnika. U povijesnom razvoju instituta, problem je prvotno uređenje, glede kojeg postoje dvije skupine teza, svrstane u „ Bewahrung“ i „ Verfall“ teorije, te klasično ostvarenje ius vendendi. Paralela se postavlja sa suvremenim hrvatskim pravom, u kojem također nije donesena konačna odluka o namirenju fiducijarnog vjerovnika. U izmjeni dva pristupa fiducijarnom osiguranju, stjecanje „ punopravnog“ vlasništva ili obvezatna prodaja, namirenje se stavlja u širi kontekst ovršnog i stvarnog prava. Kroz analizu prednosti i mana svake od koncepcija, predlaže se sintetski pristup uvažavajući bitne elemente fiducije te mogućnosti šireg pravnog okvira.

fiducia cum creditore, fiducijarno osiguranje, verfall, lex commissoria, ius vendendi

nije evidentirano