hrvatski

Kontekst ustanove za rani odgoj i obrazovanje-holistički pristup

U ovom smo radu proučili i istaknuli važnost institucijskoga konteksta za kvalitetu življenja, odgoja i razvoja djece u dobi od prve do treće/četvrte godine (što u Reggio pedagogiji nazivaju (kontekstualni kurikul) te ukazali na mogućnosti njegova mijenjanja u uvjetima naših ustanova. Istraživanje konteksta ustanove za rani odgoj i razvoj djece aktualizirano je tek osamdesetih godina prošloga stoljeća u svijetu i u nas. Razlozi njegova zanemarivanja zahtijevali su da smo u prvom poglavlju prikazali povijesni razvoj ovih ustanova u Hrvatskoj, a djelomično i u zemljama zapadne Europe i SAD-a, navodeći bitne značajke „ medicinskog“ , „ poučavateljskog“ i suvremenog razdoblja u razvoju jaslica. U drugom poglavlju usmjerili smo pozornost na razumijevanje onoga što institucijski kontekst jest i što ga čini djelotvornim ili nedjelotvornim, koja su mu svojstva, u kakvom je odnosu s kulturom i širim kontekstom i, posebice, kako djeluje na odgoj i razvoj djece rane dobi. Odredili smo ga kao složen, dinamičan, cjelovit, &laquo ; ; živi organizam&raquo ; ; (Reggio pedagogija), kao interaktivnu mrežu socijalnih, kulturalnih i fizičkih (ekoloških) odnosa s kojom je dijete u stalnome međudjelovanju unutar ustanove. Iz pregleda dosadašnjih istraživanja institucijskog konteksta, u drugom poglavlju se zaključilo da se kvaliteta njegova djelovanja na življenje, odgoj i razvoj djece rane dobi počinje kasno istraživati zbog dvadesetogodišnje dominacije pozitivistički usmjerenih istraživanja, to jest, tek od osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad se na dijete počelo gledati kao na socijalno i kulturno biće (Vigotski, Bruner). Najprije su se korelacijsko – kvantitativnim istraživanjima utvrdile i istražile strukturalne (izravno dostupne, vanjske) varijable ili dimenzije kvalitete ustanova za rani odgoj i razvoj djece (prostor, oprema, materijali i igračke, broj djece na jednu odraslu osobu, veličina i dobni sastav odgojne skupine, obrazovanje odgojitelja, stalnost odgojitelja u odgojnoj skupini i stručno iskustvo odgojitelja i ravnatelja), a od devedesetih godina prošloga stoljeća, promjenom znanstvene paradigme (sociokonstruktivistička teorija), razvila su se postmodernistička, interpretativna istraživanja s upotrebom globalno konstruiranih instrumenata za procjenu kvalitete konteksta ovih ustanova. Ti su se instrumenti nakon početne, evaluacijske svrhe sve više koristili za samoevaluaciju u specifičnim uvjetima pojedinačnog konteksta ustanove jer se njegovu kvalitetu shvaćalo kao „ dinamički koncept definicija koje evoluiraju u vremenu“ (Moss i Pence, 1994., str. 6). Iz tog razloga suvremena istraživanja kvalitete konteksta ustanova postala su kolaborativna, lokalna i kulturalno osjetljiva. U trećem poglavlju raspravljali smo o strukturi konteksta ustanove, to jest o njegovim pojedinačnim dimenzijama. Kao najvažniju istaknuli smo socio-pedagošku dimenziju, jer je dijete od rođenja socijalno biće i uči u interakciji sa svojim okruženjem. Zbog toga se, uz naglašavanje stručnosti i osobnosti odgojitelja za kvalitetu djetetova življenja, odgoja i razvoja u ustanovi, smatralo važnim formiranje dobno mješovitih skupina djece, socijalnu interakciju među djecom i cjelokupno ozračje u ustanovi. Fizičko okruženje i vremensku konfiguraciju ustanove također se smatralo nezaobilaznim dimenzijama institucijskoga konteksta, jer je njihova kvaliteta mogla poticati ili ograničavati sistem interakcija i međupovezanosti u ustanovi.

Kontekst; ustanova za rani odgoj i obrazovanje djece; djeca u dobi od prve do treće/četvrte godine; odgojitelji djece rane dobi; dimenzije konteksta ustanove; kvaliteta konteksta; kultura

nije evidentirano