hrvatski

Mjesečeva moć u prozi trojice hrvatskih dječjih pisaca

U poetikama nekolicine hrvatskih autora fantastične proze za djecu moguće je prepoznati, više ili manje modificiranu i u različitim oblicima, snagu Mjeseca kao božanskog lika. Riječ je o odjecima pretkršćanskih tipova religioznosti, koji nisu bili potpuno zaboravljeni, jer su spretno asimilirani u doba kristijanizacije. Na našim je prostorima astralna mitologija razvila bogatu hijerarhiju likova. Neka su se božanstva štovala s tolikim žarom (Sunce, Mjesec), da su prerasla u kultove. Hrvatima je Mjesec u starini bio glavni noćni bog, a i zagrobni bog. On stoga ima sasvim naročiti status u pučkim vjerovanjima, a onda i u umjetničkoj knjizi. Bilo da je riječ o Mjesecu kao simbolu čežnje, žudnji za nedostižnim (I. Brlić-Mažuranić) ; mediju prelaženja iz jednog duhovnog i fizičkog stanja u drugo i personifikaciji poetske prirode (V. Nazor) ; izvoru za spiralnu kompoziciju djela i za pojam varljivog subjektiviteta (J. Horvat) ; metafori ljubavi (L. Paljetak), svaki od ovih autora na osobit način evocira usmenu tradiciju i utkiva je u svoj fantastični prozni kod.

Mjesec; kult; pučka vjerovanja; usmena tradicija

nije evidentirano