hrvatski

Politika simbola: predodžba svetoga Vlaha u književnosti staroga Dubrovnika

U dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća, posebice u dva značajna epa, u Osmanu i Dubrovniku ponovljenom lik svetoga Vlaha konstruiran je kao plodotvoran politički simbol: koncentrirao je u sebi konstitutivne elemente samoprezentacije moći i vlasti dubrovačkog patricijata. Pritom politička simbolika nebeskog zaštitnika, prepletana s toposom o veličini, slavi i slovinstvu Dubrovnika i njegove aristokratske vlasti nije bila samo retoričko sredstvo nego i sredstvo moći i vlasti. U radu se istražuje zašto je upravo u 17. stoljeću sveti Vlaho ponio na svojim leđima tako bogate predodžbe u konstruiranju političkog, društvenog, ideološkog imaginarija Dubrovnika te se pokušava pokazati da su s jedne strane, vjerojatno, takve predodžbe bile potaknute raznim kriznim situacijama u kojima se Dubrovnik u tom stoljeću često nalazio (krhke granice zbog vrhunca ali i pada osmanlijske moći, brojni potresi, raskol među vlastelom, snažni utjecaji protureformacijske ideologije itd.) ; s druge strane možda su ih, upravo zbog stanja stalnih kriza, podupirali onodobni ideološki konstrukti o veličini Grada, usklađeni s motivima ideologije slovinstva, konstrukti promicani idejama katoličke obnove. Kao jedan od najvažnijih konstrukata političkog imaginarija dubrovačke književne kulture 17. stoljeća sveti Vlaho postao je simbolička zamjena za vojno-obrambeni i državnopolitički sustav Grada, svjedočeći o tome kako imaginarno u književnom diskursu poprima aspekte željenih političkih projekcija. Pritom sveti Vlaho nije doživio popularizaciju kao što je to slučaj u modernijim političkim imaginarijima. Njegovo lociranje u sferu visoke, elitne kulture pokazuje da je državotvorna ideološka svijest ograničila njegovo djelovanje na domene i granice vlastite moći: sveti je Vlaho zaposjeo ponajprije političkosimbolički imaginarij elite, ne zadobivši obilježja popularnog junaka i ratnika.

sveto i profano, barok, politiziranje svetog

nije evidentirano