hrvatski

Tekstualno ja Petrarkine kancone 105

O Petrarkinoj kanconi-frotoli 105 Mai non vo' piú cantar com'io soleva, koja se po heterogenosti i otporu što ga pruža tumačenju smatra iznimkom Kanconijera, Giacomo Leopardi je ustvrdio kako je hotimično napisana da se ne bi razumjela, što nije omelo trud brojnih tumača od 15. stoljeća do danas da, uz pomoć erudicije, arhivskih istraživanja i pomnih proučavanja položaja spomenutoga sastavka u pretpostavljenome narativnom sklopu što ga tvore ukupne &laquo ; rasute rime&raquo ; , pokušaju doprijeti do &laquo ; pravoga&raquo ; smisla pjesme, a time s nje i skinu sumnju da je nesuvisla i disperzivna, samodostatna jezična igra. Premda se ishodi povijesnih interpretativnih napora međusobno razlikuju, zajednička im je težnja da semantički &laquo ; discipliniraju&raquo ; i &laquo ; normaliziraju&raquo ; jogunasti tekst prilagođujući mu smisao općeprihvaćenoj izotopiji intencionalne ispovijesti o ljubavnim nedaćama i moralno-religioznim kolebanjima lirskoga subjekta, koji uglavnom odgovara bilo empirijskoj bilo fiktivno konstruiranoj osobi svojega autora. Nasuprot interpretativnim postupcima koji se oslanjaju na kontekstualizaciju, odnosno ko-tekstualizaciju tekstualnog značenja, a na temelju brojnih uvida osobito modernih tumača u aluzivno-citatne segmente kojima kancona upućuje na svoju ovisnost o kodu provansalske lirike i o Danteovu nasljeđu, članak predlaže čitanje kancone 105 kao doslovno autoreferencijalnog teksta koji, iskorištavajući lirski obrazac &laquo ; promjene načina pjevanja&raquo ; i odbijanja ljubavi, kriptično ispovijeda vlastitu narav autometateksta te izazovno naznačuje svoj vlastiti pragmatički program kao unaprijed zadan promašaj. Ponuđeno tumačenje polazi, s jedne strane, od &laquo ; dehumanizacije&raquo ; i dereferencijalizacije lirskoga subjekta, a s druge, od radikaliziranog antropomorfizma kakav obilježuje metaforiku kojom mnogi teorijski diskurzi opisuju semantičke, pragmatičke i intertekstualne aspekte funkcioniranja književnog teksta: iskazivačko ja, prema tome, pripada samome tekstu kancone 105, metateksta o šest tekstualnih funkcija kako ih je odredio Jakobson, komentara vlastite nemoguće razumljivosti i &laquo ; ispovijedi&raquo ; o paradigmatskom paradoksu trajne zatvorenosti teksta i trajne otvorenosti interpretacije.

Petrarca; tekstualno ja; kancona-frotola; autoreferencijalnost; dehumanizacija; interpretacija

nije evidentirano