hrvatski

Pravo međunarodnih organizacija

Lapaš je rukopis podijelio u dva dijela – Opći i Posebni, što je vrlo logična i razumljiva podjela pri obradi rečene teme. U općem se dijelu autor bavi pitanjima koja su manje-više zajednička svim, poglavito međudržavnim organizacijama i koja će čitatelju odgovoriti na ono temeljno: što je u stvari međunarodna organizacija, odnosno koji su bitni elementi te tvorevine. Naslovi paragrafa u tom dijelu već sami za sebe dovoljno govore ne samo o njegovu sadržaju, nego i o odličnoj sistematizaciji i sveobuhvatnosti građe ; to su redom: § 1) Pojam prava međunarodnih organizacija ; § 2) Izvori prava međunarodnih organizacija ; § 3) Pojam međunarodne organizacije ; § 4) Povijesni razvoj ; § 5) Pravni subjektivitet (pravna osobnost) međunarodnih organizacija ; § 6) Članstvo međunarodnih organizacija ; § 7) Organi međunarodnih organizacija ; § 8) Akti međunarodnih organizacija ; § 9) Unutarnje pravo međunarodnih organizacija – pitanje radnih odnosa ; § 10) Povlastice i imuniteti međunarodnih organizacija i međunarodnih službenika ; § 11) Međunarodne organizacije i međunarodnopravna odgovornost ; § 12) Financijska pitanja međunarodnih organizacija ; § 13) Izmjena konstitutivnog akta („ ustava“ ) međunarodne organizacije ; § 14) Prestanak međunarodne organizacije i pitanje sukcesije ; § 15) Međunarodne organizacije i mirno rješavanje sporova ; § 16) Reakcije međunarodnih organizacija na međunarodno protupravne čine ; § 17) Međunarodne nevladine organizacije ; § 18) Međusobni odnosi međunarodnih organizacija. Posebno treba naglasiti da u § 17. pisac razvrstava danas sve brojnije međunarodne nevladine organizacije s obzirom na njihov djelokrug i da ukazuje na one najznačajnije. U Posebnom dijelu Lapaš, razmjerno sažeto, što je primjereno opsegu i namjeni djela, ali nipošto manjkavo, obrađuje u svijetu najvažnije međunarodne međuvladine (međudržavne, službene) organizacije kako univerzalne, tako i regionalne. U vrlo razumnom izboru, tu su se, naravno, uz druge, našli Ujedinjeni narodi, njihove specijalizirane ustanove, uključujući financijske, Vijeće Europe, Europska zajednica i Europska unija, NATO, te Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OESS). Vrlo korisni dodaci samom tekstu su Popis kratica (osobito naziva međunarodnih organizacija), Prilog s internetskim stranicama najvažnijih međunarodnih organizacija i drugih međunarodnih institucija te Stvarno kazalo. Riječ je o izvrsnom djelu, pisanom sustavno, pregledno i vrlo jasno za sve zainteresirane čitatelje, bez obzira na struku i obrazovanje. Naravno, namijenjeno je, prije svega, pravnicima i drugima koji se u svojem redovitom poslu susreću s problematikom međunarodnih organizacija (a kojih je iz dana u dan sve više), ali – što je možda i važnije – studentima dodiplomske i poslijediplomske nastave na pravnim fakultetima i fakultetima na kojima se izučavaju političke znanosti, te polaznicima Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija. Drugim riječima, Lapaševo djelo iznimno je vrijedan i koristan znanstveni i stručni doprinos i teoriji i praksi međunarodnog prava. S obzirom na vrlo velik broj osoba koje se danas u svakodnevnom radu (pa i životu inače) susreću s pojmom „ međunarodna organizacija“ i s odnosnom problematikom, uvjeren sam da će ova buduća knjiga biti i te kako dobro primljena u javnosti, a – usuđujem se iz iskustva i ne bez stanovite doze cinizma - reći da će svakom laiku (ali, nažalost, i ponekom profesionalcu) biti u najmanju ruku korisna da mu razjasni vrlo ključnu razliku između međunarodne međuvladine i međunarodne nevladine organizacije te njihovih odgovarajućih nadležnosti i ovlasti.

međunarodno pravo; subjekti međunarodnog prava; međunarodne organizacije

nije evidentirano