hrvatski

NOVOSTI U DIJAGNOSTICI I LIJEČENJU PARKINSONOVE BOLESTI

Parkinsonova bolest (PB) je idiopatski, sporo progresivni degenerativni poremećaj SŽSa koji se odlikuje sporošću i siromaštvom pokreta, mišićnim rigiditetom, tremorom u mirovanju i nestabilnošću u održavanju položaja tijela. Parkinsonovu bolest prvi je opisao 1817. godine James Parkinson u radu: "An Essay on the Shaking Palsy". PB je jedna od najčešćih neurodegenerativnih bolesti starije životne dobi. Izgleda da PB nastaje složenom interakcijom između genetske sklonosti i utjecaja čimbenika okoliša. Rizični čimbenici koji povisuju rizik nastanka PB uključuju muški spol, česte ozljede glave, izloženost pestcidima, upotreba vode s izvora, život u ruralnim područjima i pozitivna obiteljska anamneza. Čimbenici koji su povezani sa sniženim rizikom nastanka PB uključju pijenje kave, pušenje i upotreba nesteroidnih antiupalnih lijekova. Cilj liječenja PB je zadržati funkcioniranje i kvalitetu života bolesnika uz izbjegavanje nuspojava lijekova. Motori simptomi općenito bolje reagiraju na lijekove od nemotornih simptoma. Osnovni biokemijski poremećaj u Parkinsonovoj bolesti je nedostatak dopamina. Cilj farmakoterapije je postići kontinuiranu stimulaciju dopaminergičkih receptora nigrostrijatalnog sustava što se pokušava postići primjenom antiparkinsonika: prekursora dopamina – levodopa direktnih stimulatora dopaminergičkih receptora blokiranjem razgradnje dopamina inhibitorima monoaminoksidaze tipa B (MAO B) inhibitorima katehol-O-metiltransferaze (COMT) antikolinergicima amantadinom

Parkinsonova bolest; poremećaji kretanja; PB; antiparkinsonici

nije evidentirano