hrvatski

Autobiografski diskurs u prozi hrvatske dječje književnosti

Predočavanje totaliteta, vremenoprostora djetinjstva, i svega onoga što ono sa sobom nosi (nazvali smo to kronotopom djetinjstva), vječna je, samorazumljiva i neizostavna intencija dječje književnosti. Djetinjstvo je uvijek aktualna ulaznica za recepciju kod mladog čitatelja, osobito vlastito - kriterij koji priskrbljuje tzv. pravo na priču i stalna vrijednost na dječjem tržištu simboličkih dobara. Već i nakon površna promatranja korpusa hrvatskih dječjih autobiografskih tekstova u prozi, evidentna je žanrovska i poetička raznovrsnost. Bogatstvo oblika i žanrova kreće se u rasponu od književnih vrsta karakterističnih za stvarnosnu prozu - dnevnici, memoari, kronike – preko mješovitih, hibridnih vrsta, kao što je putopis, do uobičajeno fiktivnih vrsta – romana i pripovijetke. U čitavoj toj lepezi žanrova koji su podatni za oblikovanje na autobiograskoj osnovi, jedino što izostaje - i u tome je temeljna razlika između autobiografskog diskursa „ odrasle“ i autobiografskog diskursa dječje književnosti – jest prava, „ čista“ autobiografija. Čisti stvarnosni diskurs, oslabljene događajnosti, nema ni približno tako pozitivan recepcijski odjek kao diskurs temeljen na autobiografskoj podlozi, ali oblikovan prema zakonitostima fabuliranja fiktivnog narativnog teksta, što u najvećoj mjeri proizlazi iz biološki determiniranih zakonitosti u razvoju djeteta, u ovom kontekstu implicitnog čitatelja. Stoga ne samo da u okviru dječje književnosti ne možemo govoriti o autobiografiji u užem, žanrovskom smislu (što je ionako uglavnom napušten pristup kod većine suvremenih teorijskih pristupa problemu autobiografizma) već je i sve druge navedene žanrove koji bi trebali participirati u području zbilje, kao što su dnevnik, memoari, kronika ili putopis, potrebno promatrati uvjetno i u širem smislu, uvažavajući specifičnu tendenciju omekšavanja krutih žanrovskih granica i fino prožimanje slojeva faktualnog i fiktivnog. Nije zato iznenađujuće da kvantitativno prevladavaju djela hibridnog karaktera - autobiografski romani (ponekad romansirane autobiografije) i autobiografske pripovijetke, koliko god bilo teorijski opasno, a ponekad i paradoksalno, koristiti takva terminološka određenja. Riječ je o izrazito slojevitim i višeznačnim tekstovima labavih vrstovnih i ontoloških granica (zbiljsko/fiktivno) te ih je kao takve moguće iščitavati na različite, ponekad čak i međusobno kontradiktorne načine. Naznačili smo nekoliko pristupa (G.Genettea, P.Lejeunea), premda je konačni sud i interpretacijski horizont uvijek u konačnici stvar interpretatora. Uvažavajući složenu mrežu informacijskih impulsa, koju osim unutartekstualnih signala, uvijek čini i međusobno preplitanje izvantekstualnih signala (naslovnica djela, unutarnja naslovnica, životopis pisca, iskazi samog autora izvan područja pojednog teksta, iskazi drugih o djelu - pogovori, predgovori i sl., ostala autorova književna ostvarenja...) s vlastitim interpretatorovim znanjima, iskustvima, dojmovima, predrasudama, svaki čitatelj donosi konačnu procjenu o tome pripada li neki tekst autobiografskom diskursu (i koje je njegovo značenje) ili pak nema dovoljno elemenata za takvo određenje. Upravo zbog toga proučavanje autobiografskog diskursa predstavlja vrlo zamršen, delikatan pa i nezahvalan proces ; s druge strane, upravo višeznačna i fluidna priroda takvih tekstova generira temeljnu zanimljivost njihova proučavanja – otvorenost novim pogledima i pristupima, čar otkrivanja novih značenja, poveznica i podtekstova.

autobiografski diskurs; hrvatska dječja književnost

Rad je kao predavanje prezentiran na skupu 'Dječja književnost u odgoju i obrazovanju', održanom 25.04.2007., Čakovec, Hrvatska.