hrvatski

Suvremena hrvatska filozofija

Diferencirani razvoj hrvatske marksističke filozofije u smjeru tzv. otvorenog, humanističkog neomarksizma zapadno-europske provenijencije, kasnije oblikovanog kao autonomna orijentacija filozofije prakse, započeo je pedesetih godina dvadesetog stoljeća, suprotstavljanjem do tada prevladavajućem doktrinarnom dijalektičkom i historijskom materijalizmu. Otkrivajući skrivenu humanističku dimenziju Marxove misli, hrvatski filozofi u fokus svojega teorijskog interesa stavljaju probleme čovjeka, povijesti, kritike otuđenja , ideologije… Pojam praxis postaje jedna od ključnih kategorija kojom se, preko istoimenog časopisa, promovira ova orijentacija te stječe zavidnu međunarodnu afirmaciju. Uska teorijska orijentacija praxis-filozofije sa svojim procédéom tzv. otvorenog, kritičkog, stvaralačkog marksizma humanističke provenijencije, odgovarala je zahtjevima vremena i prevladavajućim trendovima modernizma sredine XX. stoljeća, kada je u kontekstu sučeljavanja dva konkurentska globalna društveno-politička sustava i ideologijska projekta, nudila svježe i zavodljive ideje demokratske i humanističke utopije. Politička zabrana Praxisa i Korčulanske ljetne škole sredinom 70-tih proizveli su kratkotrajni vakuum u razvoju filozofskog života u Hrvatskoj. On je prekinut pojavom novog časopisa HFD-a Filozofska istraživanja, koji se tijekom proteklih četvrt stoljeća profilirao kao plodna tribina kritičkog i stvaralačkog duha, otvorena prema različitim misaonim orijentacijama, što je ostavilo traga na daljnjem razvoju suvremene hrvatske filozofije u smjeru idejnog i svjetonazornog pluralizma.

neomarksizam; filozofija prakse; povijest; otuđenje; ideologija; utopija; pluralizam

nije evidentirano