hrvatski

“ Ljekoviti doživljaji djetinjstva” Miroslava Dolenca Dravskog - interferencija usmene i pisane književnosti

Analizirajući zbirku Ljekoviti doživljaji djetinjstva Miroslava Dolenca Dravskog može se uočiti da je njegovo dječje pjesništvo u zamjetnoj interferenciji s usmenim književnim stvaralaštvom njegova kraja, ali u nekim primjerima i s usmenim stvaralaštvom šireg hrvatskog područja. Važno je naglasiti da u proces interferencije ne ulaze samo njegovi kajkavski tekstovi, kojih u zbirci ima višestruko manje (što tumačimo zahtjevima čitateljske recepcije), nego i većina njegovih tekstova na standardnom jeziku. To upućuje na zaključak da je autor narodno stvaralaštvo, kao i narodni život uopće, nosio neprestano u svojoj stvaralačkoj osobnosti, kao trajni i neuklonjiv dio, primjenjujući ga u većini svojih tekstova, ne čineći razliku s obzirom na jezični idiom. Zbog čestoće interferencije, ali i zbog načina na koji se ostvaruje (afirmativan, često šaljiv odnos prema narodnom životu i kulturi), proizlazi da je za pjesnika narodna zavičajna baština i duhovnost nešto čemu intencionalno pridaje izuzetnu važnost, ne samo da bi je sačuvao od zaborava već da bi upravo putem tradicije zabavio i poučio najmlađe generacije. Budući da su kajkavske Dolenčeve pjesme uvijek i tematski vezane uz zavičaj, kod njih je polje interferencije s usmenim stvaralaštvom nešto šire – proteže se od jezične razine, preko motivsko-tematske, do razine forme, dok je kod pjesama na standardu interferentno polje ograničeno samo na potonju. Dodirno područje koje dvije različite književne matice ostvaruju u dječjem pjesništvu Miroslava Dolenca prilično je široko i raznovrsno – gotovo da i nema usmenoknjiževne vrste koja na ovaj ili onaj način ne ostavlja svoj trag u tom pjesništvu - najveći utjecaj, ipak, ostavila je usmena retorika (prvenstveno brojilica), usmene mikrostrukture (poslovica, zagonetka, paremiologizmi) te anegdota. Zanimljive su i dijaloške pjesničke forme na kajkavskom jer se upravo u njima najautentičnije zrcali entomentalitet i patrijarhalni moral pjesnikove Podravine. Koliko se god često utječe usmenoj književnosti, autor nikada ne preuzima gotove, čvrsto zadane vrstovne obrasce. Bez obzira radi li se o standardnom ili o kajkavskom pjesništvu, uvijek ih autorski modelira i stvaralački inkorporira, postižući na taj način, bilo sadržajno bilo strukturalno, inventivne i originalne ostvaraje. Pritom se uvijek rukovodi kriterijem receptivnosti – birajući upravo one poticaje iz usmenog stvaralaštva koji će se dobro uklopiti u doživljajno-spoznajni svijet djeteta te zadržavajući dosjetljivo-humorističan ton u većini pjesama. Dječja lirika Miroslava Dolenca ne može se ni zamisliti bez utjecaja usmene književnosti. Osim što izuzetno dobro korespondiraju s autorovim unutarnjim svijetom osjećajnosti, jer predstavljaju autobiografske silnice koje ga vežu s djetinjstvom i zavičajem, usmenoknjiževni poticaji definirali su njegovu dječju liriku pridodavši joj autorsku osobnost. Riječ je o stalnom suptilnom dijaloga s usmenom književnosti – dijalogu u kojem se individualno na kreativan način prožima s kolektivnim.

interferencija usmene i pisane književnosti; podravska kajkavština; zavičajni motivi; utjecaj usmenoknjiževnih vrsta

nije evidentirano