hrvatski

Sonatnost u sonatama Božidara Kunca

Sonatna je forma od sredine 19. st., kada je njezin idealni model postavio A. B. Marx, do 1. svj. rata doživjela transformacije na više razina, a predviđanju njezina odumiranja oduprli su se mnogi kasnoromantički skladatelji. Renesansu je doživjela kroz neoklasicističke tendencije, kad je tijekom prve polovine 20. st. bila prisutna u djelima mnogih skladatelja. Na koji se način sonatna ideja, odnosno sonatni način mišljenja u smislu &laquo ; ; ; tematske procesualnosti&raquo ; ; ; spojene s novim ritamsko-melodijsko-harmonijskim izričajem, očituje u sonatama Božidara Kunca, izloženo je u ovome radu. Odabrane su skladbe koje u svom naslovu upućuju na pojam sonate kao glazbene vrste, u kojima je sonatni oblik tradicionalno prisutan: to su četiri klavirske sonate, sonatina za violinu i klavir te sonata za violončelo i klavir, nastale u rasponu od 1927. do 1943. godine, u kojima je uočeno i analizirano šest sonatnih stavaka. Temeljem njihove analiza, a osobito u artikulaciji pojedinih elemenata, ustanovljeno je da Kunc s jedne strane teži simetričnosti stavka, pravilnoj periodizaciji i provođenju sonatnih odnosa, ali da ih ipak uvijek rabi s izvjesnom zadrškom te pojedinim postupcima oslabljuje dramaturšku komponentu stavka svojstvenu sonatnom obliku.

Božidar Kunc; hrvatska glazba; 20. st.; sonata; sonatina; sonatnost

nije evidentirano