hrvatski

Funkcija invokacije u hrvatskoj usmenoj književnosti

Invokacija, odnosno zaziv određenoga božanstva, sveca, heroja ili slično, primijenjena na književnosti jedan je od najstarijih i najpoznatijih primjera govora ili teksta koji je u isto vrijeme namijenjen slušanju ili čitanju, ali koji za razliku od ostaloga teksta u sebi očekuje odgovor ili pomoć od nekog kome je upućena. Invokacija može biti slična ili slobodnome govoru ili frazi, a to ovisi u kojem se tipu teksta nalazi. U konačnici ona može biti shvaćena više kao dio izraza, odnosno forme, ili više kao dio sadržaja - što određuje literarni kontekst njenog pojavljivanja. U hrvatskoj usmenoj i umjetničkoj književnosti postoje četiri tipa invokacije. Prvi tip zaziva društveno dominantni transcendentalni oblik, drugi je tip mješovit pa uz dominantni transcendentalni oblik uvodi i motive iz drugih transcendentalnih svjetonazora, treći tip podrazumijeva transcendentalnu ravnopravnost novih uvedenih motiva, a četvrti bitno odstupa od dominantne transcendentalne matice. Kao rezultat, funkcija invokacije u hrvatskoj usmenoj književnosti ide za tim da se u određenim situacijama jedna invokacijska motivika supstituira drugom, npr. vjera se zamjenjuje povjerenjem, kako bi se očuvala struktura djela kao i vrlo važna društvena funkcionalnost usmene književnosti.

invokacija; tipovi invokacije; usmena književnost

nije evidentirano