hrvatski

Recepcija Ulpijanove definicije pravednosti u hrvatskim srednjovjekovnim izvorima

Cilj rada jest analizirati recepciju znamenite Ulpijanove definicije pravednosti (Iustitia est constans et perpetua voluntas ius suum cuique tribuendi ? /Digesta 1.1.10 pr./) u hrvatskim srednjovjekovnim izvorima. Kako bi se u potpunosti razotkrile sve bitne nijanse značenja navedene definicije u odnosnom razdoblju, autor prethodno raščlanjuje njeno izvorno značenje u rimskom klasičnom pravu, s posebnim osvrtom na njene idejne temelje u antičkoj filozofskoj predaji. U središnjem dijelu rada, autor ponajprije analizira istaknuti položaj navedene definicije i njenih parafraza u proemijima nekolicine srednjovjekovnih dalmatinskih (npr. dubrovačkog, bračkog, hvarskog) i istarskih (npr. novigradskog, porečkog) statuta, pozorno uspoređujući u njima sadržane koncepcije pravednosti (iustitia) s koncepcijama elaboriranim u djelima glosatora (Irnerius, Bulgarus, Placentius, Azo). Istim postupkom raščlanjena su i navođenja Ulpijanove definicije pravednosti i njenih fragmenata u kontinentalnoj Hrvatskoj, na koje od sredine 13 st. nailazimo u arengama isprava ugarsko-hrvatskih kraljeva (npr. Andrija II, Bela IV, Matija Korvin), a nešto kasnije i u aktima nižih razina vlasti (npr. slavonski banovi). Na temelju navedene analize, autor zaključuje da se Ulpijanovo određenje pravednosti u svijetu srednjovjekovnih pravnih ideja posvema udaljilo od svog izvornog značenja. Ostao je samo njegov vanjski oblik (nuda verba) u koje je učitan posvema novi smisao. Vrlina pravednosti više nije kao kao antičkoj filozofskoj i pravnoj tradiciji uvid u naravni poredak stvari iz kojeg svaki pojedinac može temeljem razuma razabrati kome pripada koje pravo. Tome nasuprot, pravednost kao vrlina u srednjem vijeku je nadracionalna i transcendentna kategorija, njezin praizvor je u kršćanski shvaćenom Bogu. Prema idealnim koncepcijama izraženim u analiziranim izvorima, živo utjelovljenje te božanske pravednosti su vladari-zakonodavci kao posredovatelji te vrline ljudima putem zakona koji mjerodavno dodijeljuju svakome njegova prava (lex animata in terris), a pojedinci pak mogu biti pravedni samo ukoliko imaju potpuni posluh prema takvim vladarskim zakonima. U posljednjem dijelu rada, autor analizira shvaćanje Ulpijanove definicije pravednosti u prologu Wörbeczyeva Tripartita, zaključujući da se u navedenom pravnom izvoru Ulpijanovo određenje više ne tumači isključivo u srednjovjekovnom sakralnom i transcendentnom kontekstu, već se vrlina pravednosti, pri čemu ne treba zanemariti utjecaj renesansnih koncepata, iznova shvaća prije svega kao etička kategorija, po naravi dostižna pojedincu racionalnim uvidom.

Ulpijan; pravednost; rimsko pravo; srednji vijek; Hrvatska

nije evidentirano