hrvatski

AUTOBIOGRAFSKI DISKURZ STJEPANA ZLATOVIĆA

Autobiografski zapis Stjepana Zlatovića Uspomene moga života, do nas je došao u rukopisu i u okrnjenom obliku, jer je autor uništio tekst od 63. do 146. stranice, navodeći taj podatak na kraju sačuvanoga rukopisa uz argumentaciju da bi neke činjenice mogle biti krivo protumačene i time bi mogle naškoditi njemu i osobama koje spominje. Uspomenama pristupamo primarno kao autobiografiji na što nas navodi autobiografsko / ispovjedno ja. Dokumentarnost, kronikalnost i podcrtana autentičnost prepleću se s dnevničkim i putopisnim diskurzom, ali opisivanje i pripovijedanje (bez fikcionalnih elemenata) ipak svjedoči o izvjesnoj tendenciji estetizacije teksta. Primarna je zadaća vlastitim životom, odnosno pisanjem o njemu poučiti druge. Ta se intencija dovodi u vezu s autorovom interpretacijom vlastitoga vremena. Sada i prije često su u opoziciji, ali zaokupljenost stvarnošću omjerena o vlastiti život prikazuje prošlost kao bolju za zajednicu kojoj pripada. Uz franjevačku zajednicu važna je i obitelj kao uporište svakoga pojedinca te su zamjetne i refleksije o članovima vlastite obitelji. Toposi franjevačke skromnosti i pobožnosti izrazito su zastupljeni, pa autobiografsko iščitavamo kao 'mješavinu' privatnoga i javnoga. Pri tome se opće manifestira franjevačkom nastojanju oko zajednice te ja često postaje mi – 'ja i moja subraća'. Svrhovitost pisanja Uspomena vidi se u koristi za nekoga drugoga, a ne u želji da se progovori o sebi što Zlatovićev tekst može dovesti u vezu s tradicijom autobiografija u redovničkim zajednicama koja seže sve do srednjovjekovlja.

fra Stjepan Zlatović; autobiografija; franjevci;

nije evidentirano