hrvatski

Boškovićevci na hrvatskim filozofskim učilištima 1770.-1834.

Boškovićeva prirodna filozofija, napose njezina jezgra – teorija silā, doživjela je raznolike odjeke u nastavi na hrvatskim filozofskim učilištima u drugoj polovici 18. stoljeća i prvoj polovici 19. stoljeća, ali opseg, tipologija, trajnost i vrijednost te recepcije, začudo, nisu sustavno istraživani. Ti su odjeci pretežito zabilježeni u tezarijima koji su na filozofskim učilištima tiskani za svečane obrane upriličene na kraju akademske godine. Tek se sustavnom proukom filozofskih tezarija može ustanoviti popis boškovićevaca na hrvatskim filozofskim učilištima u razdoblju 1745.-1844. Istodobno se filozofski tezarij, jedan u istraživanjima zanemareni pedagoški žanr, otkriva kao moćno, za mnoga učilišta i jedino vrelo, s pomoću kojega se točno može ustanoviti je li profesor fizike na prvoj ili drugoj godini filozofskog studija usvojio neke od osnovnih Boškovićevih filozofema. Prvi su o Boškovićevoj teoriji silā predavali isusovci u Zagrebačkom kolegiju, i to neposredno pred ukinuće svoga reda 1773. godine. Učinila su to tri posljednja profesora fizike u Zagrebačkom kolegiju: Antun Pilippen 1770., Franjo Ksaverski Volković 1771. i Mirko Mihalj 1772. Pilippen je opću prirodnu filozofiju izlagao s pomoću Boškovićeve teorije silā, služeći se Boškovićevim izvornim nazivcima materiae puncta, lex virium, limites cohaesionis, contactus mathematicus ; oprezniji Volković, koji je entia inextensa smatrao počelima tijelā, a u kasnijim se tvrdnjama služio i nazivkom materiae puncta, prvi je izrijekom spomenuo Boškovića ; Mihalj je najvjernije izlagao Boškovićevu teoriju – od privlačnih i odbojnih sila prema točkama tvari. Isusovce su slijedili pavlini na dvama svojim filozofskim učilištima u Hrvatskoj. U Čakovcu je 1774. godine o Boškovićevim uzajamnim silama među najmanjim tjelešcima predavao Kandid Šošterić, prvi među svojom subraćom, dok je Andrija Zerard Švagelj u Lepoglavi 1781. priredio tezarij iz opće fizike, u kojem je prema Boškoviću tumačio zakon neprekinutosti, zakon silā i osnovna svojstva tvari. Najraznovrsniju i najdugotrajniju recepciju na redovničkim filozofskim učilištima Boškovićeva je prirodna filozofija doživjela na franjevačkim filozofskim učilištima, ali tijekom 18. stoljeća samo u jednoj provinciji – na pomičnim učilištima u provinciji Sv. Ivana Kapistranskog u slavonskoj ravnici, najzapadnije u Požegi i najistočnije u Iloku, najsjevernije u Baji i najjužnije u Brodu na Savi, dok je prva recepcija Boškovićeve teorije silā u provinciji Sv. Ladislava, ukoliko je dokumentirana filozofskim tezarijem, zabilježena tek 1809. u Varaždinu. Zbog političkih okolnosti ta se recepcija dogodila u dvama odvojenim razdobljima. U prvom razdoblju od 1776. godine do 1. rujna 1783., kad su odlukom Ugarskoga kraljevskoga namjesničkog vijeća ukinuta franjevačka filozofska i teološka učilišta, prirodnu su filozofiju, bar dijelom i pod Boškovićevim utjecajem, predavala šestorica profesora: Aleksandar Tomiković u Baji 1776., Hadrijan Zubanović u Osijeku 1779., Terencijan Buberleé u Požegi 1781., Dominik Martinović 1781. i Henrik Neumann 1782. u Brodu na Savi, napokon Bartol Čordašić u Iloku 1783. U prikazu i ocjeni Boškovićeva sustava posebno se istaknuo Martinović, jer je o Boškoviću izlagao i u subtezariju iz opće fizike i u subtezariju iz povijesti filozofije. Izložio je osnovne Boškovićeve pojmove lex continuitatis, vis repulsiva, limes cohaesionis, ali nazivak materiae puncta nije upotrijebio. Ipak, bilo je i među franjevcima onih koji su se usudili upotrijebiti Boškovićev nazivak materiae puncta: Tomiković 1776., Buberleé 1781. i Neumann 1782. U drugom razdoblju, nakon ponovne uspostave franjevačkih filozofskih učilišta počevši od 1797. godine, filozofiju prirode dijelom prema Boškoviću predavala su dva profesora: Grgur Peštalić iz provincije Sv. Ivana Kapistranskog, koji se u svojim predavanjima u Mohaču 1805. izrijekom pozvao na Boškovićevo razumijevanje sile inercije i elastičnosti kao općeg svojstva tijelā, i Nikola Marinović iz provincije Sv. Ladislava, koji je Boškovićeve privlačne i odbojne sile tumačio u Varaždinu 1809. Carsko-kraljevska akademija u Rijeci (Caesarea Regia Academia Fluminensis) prvo je državno učilište na kojem je zabilježena recepcija Boškovićeve prirodne filozofije. Dogodilo se to 21. kolovoza 1776. u tezariju Assertiones ex physica, koji slijedi predavanja Alojzija de Capuana, a sadržava tvrdnje o Boškovićevoj krivulji silā, s pomoću koje se ispravno tumače sva opća svojstva tijelā. Po kontinuitetu u naučavanju Boškovićeve prirodne filozofije među hrvatskim filozofskim učilištima prednjači Kraljevska akademija u Zagrebu (Regia Academia Zagrabiensis), državno učilište utemeljeno nakon ukinuća isusovačkog Zagrebačkog kolegija. Na toj su filozofskoj ustanovi četvorica profesora Antun Kukec (1777-1797), Juraj Šug (1798-1803), Gabrijel Valečić (1804-1805) i Antun Šuflaj (1806-1834) ostvarila neprekinutu pedesetogodišnju tradiciju predavanja fizike, koja je uključivala dva temeljna Boškovićeva filozofema: nauk o jednostavnim i neprotežnim supstancijama ili bićima kao metafizičkim počelima tijelā, dakle uz izbjegavanje izvornih Boškovićevih nazivaka, i zakon uzajamnih sila: od prvoga Kukecova tezarija 1780. do posljednjeg Šuflajeva tezarija 1831. Na temelju sustavnoga istraživanja sačuvanih filozofskih tezarija od 1745. do 1844. nastao je popis boškovićevaca na hrvatskim filozofskim učilištima, koji sadržava 18 imena: tri isusovca, dva pavlina, osam franjevaca, jedan profesor na Riječkoj akademiji i četiri profesora na Zagrebačkoj akademiji. Zagreb, 1. ožujka 2008.

Ruđer Bošković; filozofija prirode; fizika; kemija; optika

nije evidentirano