hrvatski

Građevni razvoj katedrale u Poreču

Kompleks porečke katedrale predstavlja jednu od najbolje sačuvanih ranokršćanskih cjelina na svijetu te je po tome izuzetan dokument za izučavanje kasnoantičke arhitekture. Faze gradnje na području katedrale brojne su i međusobno prepletene. Čitanje oblika svih faza transformacije cilj je disertacije. U uvodu iznesen je sažeti osvrt na dosadašnja istraživanja i literaturu. Istaknuto je i da je izvrstan pregled istraživanja do 1945. godine objavljen u monografiji « Retrieving the record: A Century of Archeaology in Poreč» autorica A. Terry i F. Gilmore Eaves iz 2001. te je zbog toga mogao biti izostavljen opširni historiografski osvrt. Nadalje se opisuje metoda koja je primijenjena da bi se dobila što je moguće točnija slika katedralnog sklopa u svim fazama njegovog razvoja od 4. stoljeća do razdoblja ranog srednjeg vijeka. Na tu temu napisani su brojni prilozi, ali autor navodi kao se neće zadržavati na interpretaciji rezultata ranijih istraživača, već je svaki podatak i oblik sačuvanih i dokumentiranih struktura nanovo provjeren, dokumentiran i interpretiran. Najvažniji rezultati i nove interpretacije proistekle su iz istraživanja koja su pratila projekt restauracije zgrade Biskupije upravo pod vodstvom Ivana Matejčića. Neki od rezultata tih istraživanja objavljivani su preliminarno od 1995. do 2004. godine. Grafička rekonstrukcija građevinskih faza na točnom informatiziranom arhitektonskom snimku osnovni je tehnički postupak primijenjen u ovom radu. Niz od sedam planova u velikom mjerilu s preglednim i jasnim grafičkim simbolima donosi odgovarajuće sekvence transformacija katedrale kroz stoljeća. Sljedeća četiri poglavlja čine cjelinu u kojima se kontekstualizira porečki urbani sustav prije izgradnje katedralnog sklopa. Porečka je katedrala spomenik iz antičkog razdoblja, a grad Poreč ima vrlo dobro sačuvanu ortogonalnu antičku urbanu matricu. Interpretirajući recentne arheološke nalaze na porečkom trgu Marafor, autor je uspio izraditi do sada najtočniju rekonstrukciju rimskog uličnog sustava u kojem se dimenzija forumske plohe javlja kao modul parcelacije. Prva bazilika – katedrala zauzima prostor na sjecištu najsjevernijeg decumanusa i srednjeg carda. Zapadno i južno pročelje prve bazilike nalaze se na rubu tih ulica. Navedene su i ostale ranokršćanske crkve u gradu te je analiziran njihov urbani položaj. To su crkve Svetoga Tome na sjevernom rubu grada i crkva Sv. Blaža na raskršću Carda i Decumanusa. Od crkve Sv. Tome sačuvani su arheološki ostaci s podnim mozaicima. Tipološki je vrlo slična građevinama Prve bazilike, tj. prve katedrale. Crkva Sv. Blaža poznata je samo kroz dokumente jer je porušena početkom 20. stoljeća. To je bila manja jednobrodna građevina s upisanom apsidom. Iz crkve su sačuvani ulomci pluteja oltarne ograde što omogućava stilsku identifikaciju i dataciju u 6. stoljeće. Prva crkvena građevina – katedrala - podignuta je na prostoru koji je prije toga bio potpuno izgrađen. Ostaci tih građevina bili su pronađeni tokom istraživanja ispod podnog mozaika Prve bazilike. Manji dio rimskih građevina otkriven je i tijekom recentnih istraživanja, što je omogućilo točniju rekonstrukciju njihovog rasporeda duž carda. Važno je napomenuti kako je neosporno utvrđeno da su određeni dijelovi profanih gradnji bili iskorišteni prilikom izgradnje crkvenih građevina. Razdoblju prije izgradnje crkve pripadaju ostaci popločenja carda i ostaci vrata na bedemu prema sjevernoj luci Parentiuma. Prilikom izgradnje crkve dio ulice (cardo) bio je iskorišten u cijeloj širini za izvedbu narteksa Prve bazilike. Prije nego što prelazi na analizu same porečke katedrale, Ivan Matejčić u kratkom « Ekskursu o locusu duplicatusu i domusu ecclesiae» raspravlja o dva odavno poznata i izuzetno važna epigrafska spomenika iz katedrale, koji su uvijek bili povezivani sa samom arhitekturom. Analizom otklanja svaku mogućnost takove veze između natpisa, više narativnog i literarnog karaktera, i obilježavanja bilo kakvog građevinskog zahvata. To je poglavlje bilo nužno da bi se rasteretila rasprava o samoj katedrali. Slijede ključna analitička poglavlja koja čine jezgro disertacije i koja, svako pojedinačno, završavaju zaključkom. U poglavlju posvećenom « Prvoj bazilici» raspravlja se o njenom obliku koji je egzaktno utvrđen u cjelokupnom tlocrtnom obodu, osim na istočnoj strani, tako da ipak nije poznata ukupna dužina toga prostora. Crkva se sastojala od tri četvrtaste dvorane nejednakih dimenzija. Sjeverna dvorana bila je podijeljena na dvije prostorije od kojih je ona prema istoku služila kao krstionica. Sa zapadne strane, na prostoru bivše ulice nalazio se narteks, koji je na sjevernoj strani imao polukružnu upisanu apsidu. Apsidalni luk je vjerojatno bio obogaćen bočnim stupovima, poput tribelona. Nalazi na zidu sadašnje biskupije interpretirani su kao zapadni pilastar apsidalnog luka, a sačuvan je i dio jednog od prozora narteksa prema zapadu. Ti su elementi omogućili prijedlog rekonstrukcije izgleda Prve bazilike koji, osim relativno egzaktnog tlocrta, ima sadržane i neke egzaktne dijelove u elevaciji. Prvotna se crkva uvelike proširuje vjerojatno sredinom 5. stoljeća što autor razrađuje u poglavlju « Predeufrazijana » . Svojom površinom se protegnula preko Decumanusa i Carda. Narteks i dalje ostaje na prostoru bivše ulice. Za tu građevinu iz 5. stoljeća uobičajio se naziv Predeufrazijana. Sastojala se od dvije paralelne trobrodne bazilike, narteksa i atrija s krstionicom ispred južne bazilike. Točni izgled tlocrta Predeufrazijane utvrđen je tek nedavno, tijekom istraživanja koje je vodio upravo Ivan Matejčić. Tim je istraživanjima konačno utvrđen oblik sjeverne bazilike. Južna, veća bazilika ima vrlo dobro sačuvane mozaičke podove, koji se nalaze ispod sadašnjeg poda katedrale. Ti podovi definiraju njen perimetar, ali se svejedno ukazuje na određene sumnje glede položaja istočnog zida bazilike. S tim je pitanjem povezan problem rekonstrukcije interkolumnija arkature te oblika i veličine trijumfalnog luka. Druga, za istraživanje još otvorena ili nedovoljno uvjerljivo objašnjena mjesta u Predeufrazijani jesu oblik atrija ispred južne bazilike, te oblik krstionice s višekutnim ophodom koji je otkriven u arheološkim iskapanjima prije nekoliko desetaka godina. Recentnim istraživanjima utvrđen je zid za koji se može pretpostaviti da je pripadao atriju Predeufrazijane. To omogućava i konkretiziranje prijedloga izgleda poligonalnog ophoda oko šestostranog baptisterija. Slobodno stojeće krstionice s nižim prostorijama oko glavne građevine nisu izuzetak unutar raznovrsne tipologije oblika ranokršćanskih krstionica. U komparativnoj analizi obuhvaćeni su primjeri iz Aquileje, Rive d' Arcano, Canosse i Ravenne. Predeufrazijana je bila monumentalni sklop tipičnog oblika geminae i njen tipološki uzor zasigurno je metropolitanska bazilika u Aquileji iz takozvane posteodorijanske faze. U poglavlju « Eufrazijeva katedrala» raspravlja se o katedrali koja je svoj definitivni oblik dobila u vrijeme biskupa Eufrazija, sredinom 6. st. Gradnje iz Eufrazijeva doba su u velikoj mjeri sačuvane do danas, pa se i cijeli katedralni sklop naziva Eufrazijanom. Biskup Eufrazije nije sagradio čitavu novu katedralu. Zadržao je neizmijenjenima veće dijelove prvotnog sklopa, kao na primjer sjevernu trobrodnu baziliku i baptisterij, a neke dijelove je pregradio i preuredio. Novogradnje iz Eufrazijeva doba su zgrada biskupije i memorijalna kapela te kvadriportik atrija, postavljen u prostoru između pročelja crkve i ranije krstionice. Nakon opisa i definiranja osobina prostora Eufrazijeve bazilike, detaljnije se opisuju i komentiraju manje poznati dijelovi kompleksa. Budući da je sjeverna bazilika u Eufrazijevoj adaptaciji ostala neizmijenjena, autor analizira sustav komunikacija s denivelacijom između nove i stare gradnje. S tim je povezano i pitanje funkcije manjih prostorija koji se nalaze između crkava. Dotaknuto je i pitanje razloga promjene širine atrija u odnosu na predeufrazijevski. Posebno je opisana zgrada biskupije koja je u kulturološkom smislu vjerojatno najvažniji dio katedralnog sklopa i to iz jednostavnog razloga što je jedina građevina takve funkcije iz ranokršćanskog doba sačuvana do danas. Radi se o vrlo dobro, do pod krov sačuvanoj građevini, kojoj je restauriranjem, koje je vodio Ivan Matejčić, od 1992. do 2000. godine u velikoj mjeri vraćen izvorni izgled i prostornost. Proteže se na dvije etaže praktično jednakog rasporeda. U sredini, na prvom katu je velika dvorana s prostranom polukružnom apsidom na sjeveru. Frontu apsidalnog prostora oplemenjuju troluk i par stupova – tipična kompozicija svečanog tribelona. Autor uvjerljivo interpretira ikonografske osobine prostora, to jest funkcije koje su se u njemu odvijale. To je dvorana audientiae episcopalis, mjesta s kojeg biskup upravlja biskupijom, ali i obavlja brojne svjetovne funkcije koje mu pripadaju slijedom Justinijanovih uredbi o organizaciji Carstva. Bočne prostorije također imaju manje apside prema sjevernoj strani. Arheološkim istraživanjima otkriveni su elementi štuko dekoracije vrlo slični onima koji su sačuvani na luku tribelona. To dokazuje da su i bočne dvorane bile ukrašene slično kao glavna. Otkriće pozicije izvornih stepenica koje su povezivale prizemlje s katom na kojem je svečana dvorana omogućilo je formuliranje prijedloga o načinu i putu kojim je biskup iz dvorane ulazio u jednu od dvije crkve. Dokumenti iz ranokršćanskog i ranosrednjovjekovnog razdoblja koji govore o svečanim prostorijama, u kojima je biskup obavljao audijencije, koriste izraz segretarium. To su, dakle, bili prostori u kojima se biskup pripremao i opremao prije odlaska u baziliku u kojoj je obavljao liturgiju. Položaj samih bazilika, veće južne i manje sjeverne, prema zgradi biskupije naveo je Matejčića na razmatranje pitanja funkcije dviju bazilika unutar katedralnog sklopa. Manja bazilika nalazi se neposredno uz zgradu biskupije. U nju se ulazilo neposredno iz sjevernog dijela narteksa. Južnoj se bazilici pristupa dužim putem, ili kroz sjevernu baziliku. Iz toga autor izvlači zaključak kako je bazilika minor bila mjesto svakodnevnih ili čestih bogoslužja, dok je veća bazilika, udaljenija od biskupije ali bliža gradskom prostoru, služila za nedjeljna i blagdanska bogoslužja. Time se porečkim primjerom dodatno snaži teza o svečanijim i intimnijim crkvama u paru gemina (bazilike ferialis i dominicalis) koja je i najčešće spominjana u pokušajima razrješenja pitanja o svrsi dvojnih katedralnih crkava. Eufrazijeva novogradnja je i memorijalna kapela sagrađena u osovini prostorija između dvaju bazilika. To je građevina kompleksnog tlocrta kojega čine jedna trikonhalna i jedna eliptoidna prostorija. O funkciji te prostorije nisu izneseni konačni odgovori. Pretpostavlja se da se radi o memorijalnoj kapeli, znači kapeli s relikvijom, ali je moguće služila kao mauzolej, možda i samog biskupa Eufrazija. U završnom poglavlju (“ Transformacije Eufrazijane u ranom srednjem vijeku” ) autor analizira transformacije koje je katedrala doživjela u razdoblju ranog srednjeg vijeka. Tada je preuređen prostor sjeverne bazilike i to na način da je najprije reduciran, a kasnije potpuno zapušten i zatrpan, a tek je jedan njegov dio pretvoren u sakristiju. Ispod poda sadašnje sakristije nađeni su ostaci male crkve ili kapele. Ti su ostaci iskopani prilikom ekstenzivnih arheoloških istraživanja između dvaju svjetskih ratova, u sklopu kojih je otkriven i istočni dio sjeverne crkve Predeufrazijane. Autor navodi da su izvještaji s tih iskapanja relativno šturi, ali se na osnovu dokumentacije i vidljivih ostataka može utvrditi izgled ranosrednjovjekovnog prostora. Bočni zidovi predromaničke kapele nastaju zazidavanjem arkatura sjeverne bazilike Predeufrazijane, dok se začeljni zid naslanja na stariju strukturu – začeljni zid manje bazilike. Autor ističe kako pozicija zapadnog zida nije poznata. Tipologija crkve s tri upisane apside jednake veličine tipična je za ranosrednjovjekovnu arhitekturu u Istri. Donji dio zida, u biti temelj apsida, sagrađen je neposredno na mozaiku iz 5. stoljeća. Ispred apsida je, u visini od približno 60 cm, sačuvan sintronos ranokršćanske bazilike iz 5. stoljeća. To je ujedno i razina na kojoj se morao nalaziti pod predromaničke crkve, što odgovara razini sadašnjeg poda u sakristiji i Eufrazijevoj bazilici. Autor analizira i zanimljiv nalaz ispod poda u jugoistočnom uglu kapele, gdje je smješten kameni sarkofag položen na mozaički pod. Pokušavajući razriješiti stratigrafske odnose između građevnih struktura i sarkofaga, autor kao najvjerojatnije predlaže da se on na tom mjestu nalazio već u ranokršćanskoj bazilici, pa su apside predromaničke kapele sagrađene preko njega. Kapela predstavlja tipični primjer srednjovjekovne kontrakcije većeg i arhitektonski artikuliranijeg ranokršćanskog prostora. Zanimljiva je teza da u tako reduciranom i arhitektonski preoblikovanom prostoru kontinuiraju kultni sadržaji iz crkve koja mu je prethodila. To su u ovom slučaju sadržaji bazilike minor, to jest sjeverne crkve dvojne porečke katedrale. Autor ističe da pretpostavljeni kontinuitet funkcije podupire ranije iznijetu pretpostavku da se u središnjoj apsidi nalazila predromanička biskupska katedra, funkcionalna « nasljednica» ranokršćanske katedre iz sredine zatrpanog sintronosa. U zaključku se rekapitulira i sažimlje sve rezultate do kojih se došlo istraživanjima i konzervacijom porečkog katedralnog sklopa. U nizu poglavlja ovog rada opisuje se građevni razvoj porečke katedrale. Od samog početka je prostor crkve funkcionalno i tehnički u kontinuitetu s građevinama koje su mu prethodile. Povijest razvoja porečke katedrale zapravo je višestoljetni niz adaptacija, pregradnji povećanja i kontrakcija. U svakoj fazi od većih ili manjih transformacija koje će taj prostor doživjeti (Prva bazilika, Predeufrazijana, Eufrazijana) uočava se korištenje starijih zidnih struktura ili temelja prilikom kreiranja novih prostora. To je jedna od bitnih osobina tehnike i principa graditeljskih zahvata u kompleksu. Autor rada opisao je transformacije sklopa stalno vodeći računa i o manifestacijama spomenutog kontinuiteta. Relativno kompleksnu i zamršenu sliku koju nam katedrala pokazuje u svojim pojedinim fazama mjestimično je učinio logičnijom i preglednijom, što je omogućilo uspostavljanje točnijih komparativnih paralela, a time i logično uključivanje oblika porečke katedrale u povijest arhitekture, ponajprije sjevernog Jadrana i područja akvilejske metropolije, ali i općenitog jadranskog i mediteranskog konteksta.

Poreč ; katedrala ; građevinski razvoj

nije evidentirano