hrvatski

Motivacijska klima u funkciji promjene intrinzičke motivacije

Motivacijsku klimu u sportskom okruženju čini niz vanjskih faktora koji određuju ciljnu strukturu u sportskoj situaciji, te utječu na formiranje odgovora sportaša na postavljene zadatke i proces učenja, a kroz načine evaluacije realiziranih zahtjeva, posredno i na sportski rezultat. U osnovi razlikuju se dvije podvrste motivacijske klime, odnosno strukture postavljanja cilja : kompetitivna i kooperativna. Kompetitivna motivacijska klima pretpostavlja takvu ciljnu strukturu po kojoj osoba može postići postavljene ciljeve samo ako neka druga osoba ne uspije ostvariti svoje (tj. veza dobitnik – gubitnik), dok kooperativna motivacijska klima pretpostavlja postizanje individualnih ciljeva u suradnji sa ostalima koji na taj način također ostvaruju svoje ciljeve (Marsh i sur. ’88). Motivacijska je klima usko povezana sa motivom postignuća i intrinzičkom motivacijom. Ako je motivacijsko okruženje takvo da se aktivnost strukturira s naglaskom na kvalitetu izvedbe i napredak u savladavanju vještine, učenici (sportaši) biti će više intrinzički motivirani. To znači da će više uživati u samoj aktivnosti, proporcionalno tome ulagati će više napora i osjećati manji pritisak pri radu (Goudas, ’98). Sukladno tome takvo je motivacijsko okruženje povezano i sa vjerovanjem da uspjeh proporcionalno ovisi o količini uloženog truda u aktivnost. Suprotno, kompetitivno okruženje pridonijeti će usvajanju stavova po kojima uspjeh ovisi o superiornim sposobnostima.Naime, kompetitivno okruženje naglašava normativni pristup procjeni aktivnosti, ističe potrebu nadvladavanja drugih sudionika u istom okruženju, u kojem samo manji broj sudionika može biti uspješan, svi su ostali neuspješni. Sportsko okruženje može se organizirati na oba načina.Ono predstavlja tipičnu situaciju postignuća, unutar koje se vrednuju rezultati izvedbe tj. da li je zadani ili zamišljeni standard premašen ili nije. Motiv postignuća je jedan od najdominantnijih motiva kod sportaša, karakteriziran mogućnošću vrednovanja kvalitete izvođenja vještine ili konačnog rezultata. Upravo se tip okruženja i razlikuje po načinu definiranja standarda. Ukoliko je standard definiran normativno, tj ako trener naglašeno vrednuje rezultate izvedbe, stvoriti će se kompetitivna motivacijska klima.To će rezultirati većim brojem neuspješnih sudionika i stoga razvojem straha od neuspjeha. Suprotno tome, ukoliko trener primarno vrednuje napredak u razvoju vještine neovisno od rezultata, što rezultira koperativnom motivacijskom klimom, neuspjeha neće biti i nivo procijenjene kompetentnosti će biti viši. (Theeboom ’95). Stoga će kompetitivna motivacijska klima uglavnom razvijati ekstrinzičku , dok će orijentiranost na napredovanje u razvoju vještine razvijati intrinzičku motivaciju. Goudas (1998) u svom radu potvrđuje ove pretpostavke, pokazavši kako kompetitivnost gledana kroz pobjedu u košarci ne povećava intrinzičku motivaciju i ne dovodi do uživanja u bavljenju košarkom kod mladih košarkaša. Intrinzička se motivacija ostvaruje ostvaruje poboljšanjem košarkaških vještina unutar treninga i igre, neovisno o rezultatu. Svi navedeni aspekti djelovanja motivacijske klime na kompetentnost, uživanje i intrinzičku motivaciju u cjelini promatrani su u brojnim eksperimentima na različitim ispitanicima i u različitim okruženjima : Goudas (1998) je istraživao povezanost motivacijske klime i intrinzičke motivacije na uzorku od 100 grčkih košarkaša juniora, koji su ispunjavali upitnike za procjenu kompetentnosti, intrinzičke motivacije i motivacijske klime. Rezultati su pokazali da motivacijska klima s ciljem razvoja vještine pridonosi povećanju intrinzičke motivacije. Sportaši orijentirani na napredak u vještini pokazali su veće uživanje i ulagali su više napora u rad, dok su oni orijentirani na postizanje rezultata pokazali suprotno i povezanost nije potvrđena. Theeboom i sur (1995) željeli su utvrditi utjecaj dva različita motivacijska pristupa na razvoj motoričkih znanja i psihičke reakcije (u smislu uživanja, kompetentnosti i intrinzičke motivacije) kod 119 djece stare između 8 – 12 godina, koja su boravila u ljetnom kampu. Djeca su bila podijeljena u dvije grupe i provodili su program učenja wushu borilačkih vještina u trajanju od tri tjedna. Kontrolna je grupa radila tradicionalnim pristupom, rad je bio primarno usmjeren na vrednovanje rezultata . U eksperimentalnoj se grupi primarno vrednovao napredak u razvoju vještine. Dobiveni su rezultati pokazali značajno viši nivo uživanja kod djece iz eksperimentalne grupe, te bolja motorička znanja.Nisu pronađene značajne razlike između grupa u testovno procijenjenoj kompetentnosti, dok su rezultati intervjua ipak pokazali superiornost djece iz eksperimentalne grupe u osjećaju kompetentnosti.Kvantitativna analiza nije pokazala ni razlike u intrinzičkoj motivaciji (vjerojatno zato što je ‘wushu’ svoj djeci bio potpuno nepoznat, što je bilo motivirajuće), iako je analiza podataka dobivenih intervjuom pokazala veću intrinzičku motivaciju kod djece iz eksperimentalne grupe. Marsh i sur (1988.) željeli su istražiti učinke fitness programa u trajanju od šest tjedana kod učenica, realiziranog u kooperativnim i kompetitivnim uvjetima, na fizičku kondiciju i nekoliko aspekata samopoimanja. Oba su pristupa rezultirala poboljšanjem kondicije kod djevojaka. Kooperativni program, međutim, poboljšao je i samoprocjenu tjelesnih sposobnosti i osobnog izgleda, dok je kod ispitanica koje su vježbale u kompetitivnim uvjetima došlo do smanjenja istih vrijednosti. Znači, djevojke u kompetitivnom programu smatrale su nakon šest tjedana vježbanja i realnog poboljšanja fizičke kondicije da su manje sposobne i slabijeg izgleda nego što su zaista bile. Budući da samopoimanje ima izrazitu motivacijsku snagu, pad uvjerenja u vlastite sposobnosti i izgled može dovesti do pada zanimanja za kompetitivno organizirani program, pa i do odustajanja. Stoga je važan kooperativni pristup, osobito kada se radi o ženskom spolu. Papaioannou (1998) je na uzorku od 310 grčkih učenika istraživao povezanost motivacijske klime i percepcije ‘jednakosti’ na satovima tjelesnog odgoja temeljem upitnika za procjenu učiteljeva ponašanja na satu.Učenici su popunjavali upitnik za procjenu motivacijske klime na nastavi tjelesnog odgoja, konstruiran posebno za djevojčice i za dječake.U okviru rezultata autor raspravlja o tome da jednakost tretiranja spolova na nastavi karakterizira učitelja koji formira motivacijsku klimu usmjerenu ka razvoju vještine i razvoju sposobnosti kod učenika. Suprotno tome, učitelji koji se manje trude pomoći (svim) učenicima da poboljšaju svoje sposobnosti i nisu toliko usmjereni na proces učenja, nego uglavnom samo rezultate skloniji su tretirati učenike nejednako, što negativno utječe na motivaciju. Autor pretpostavlja da će učitelji koji su orijentirani porimarno ka napretku i razvoju vještine tretirati sve učenike jednako, bez obzira na spol, vjeru, rasu, socijalni element i sl. Slijedi da će motivacijska klima usmjerena na razvoj vještine povećati motivaciju kod učenika i podržati ‘princip jednakosti’ na satovima tjelesnog odgoja. Valentini i sur (1998) proučavali su utjecaj dva tipa motivacijske klime na intrinzičku motivaciju kod 40 predškolaca sa zaostajanjem u motoričkom razvoju koji su sudjelovali u programu za razvoj motoričkih vještina u trajanju od 12 tjedana.Rezultati su pokazali da je grupa koja je radila u uvjetima vrednovanja napretka vještine pokazala višu percipiranu kompetentnost nakon vježbanja, kao i postintrinzičku motivaciju, za razliku od ‘komandne’ grupe u kojoj su vrednovani rezultati izvedbe. Dakle, bitno je promovirati obrazac individualnog poboljšanja tj. usavršavanja vještine. To se može postići tako da se postave osobni ciljevi poboljšanja izvedbe tako da se ističe važnost truda, a ne sposobnosti. Stvaranje klime koja je orijentirana na kvalitetu izvedbe pomogla bi svim vježbačima, bez obzira na njihove sposobnosti, da održe motivaciju.

motivacijska klima ; sportsko okruženje ; intrinzička motivacija

nije evidentirano