hrvatski

Metabolički sindrom u dijabetičara tipa 2

Cilj je bio utvrditi učestalost metaboličkog sindroma (MS) u dijabetičara tipa 2 i razlike u njegovoj prevalenciji po kriterijima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) i Američkog nacionalnog programa edukacije o kolesterolu (NCEP-ATP III). Uključeni su svi dijabetičari tipa 2 stari ≥ 18 godina, u skrbi četiri obiteljska liječnika (LOM) koji medicinsku dokumentaciju vode elektronskim putem. Priređen je anketni upitnik s pitanjima o sociodemografskim podatcima, životnim navikama, komorbiditetu, trajnoj medikamentnoj terapiji, antropometrijskim mjerenjima i čimbenicima kardiovaskularnog rizika. Svi podatci su prikupljeni retrospektivno osim antropometrijskih mjerenja (visina, težina, opseg struka). Analizirana su 243 dijabetičara tipa 2, što čini 3, 79% od 6400 osiguranika u skrbi. Od toga je bilo 120 (49, 4%) žena i 123 (50, 6%) muškarca, prosječne dobi 66, 68± 9, 23 godine. Prema definiciji SZO metabolički sindrom ima 62 (25, 2%) a po kriterijima NCEP-ATP III 117 (48, 1%) ispitanika što je statistički značajna razlika (χ 2=31, 80 ; P<0, 001). MS je bio značajno češći u skupini ispitanika koji prekomjerno piju (χ 2=13, 56 ; P=0, 001), kao i tjelesno neaktivnih dijabetičara (χ 2=10, 52 ; P=0, 005). Rezultati ovog istraživanja pokazuju relevantno veću učestalost MS u dijabetičara tipa 2 po kriterijima NCEP-ATP III, nego po kriteriju SZO o čemu treba voditi računa pri uspoređivanju različitih podataka. Mjerenje opsega struka trebalo bi implementirati u svakodnevni rad LOM-a. Temelj liječenja MS su nefarmakološke mjere (gubitak težine i tjelovježba). Specifični odnos liječnik - bolesnik omogućuje utjecaj na mijenjanje navika i ponašanja bolesnika. Zbog slabe percepcije odgođenog rizika to je najteže provediva, a najučinkovitija mjera liječenja MS.

dijabetičari tipa 2; metabolički sindrom; obiteljska medicina

nije evidentirano