hrvatski

Dujmovi nasljednici na biskupskoj stolicu u Saloni tijekom 4. i 5. stoljeća

Ovo izlaganje nije rezultat mojih osobnih istraživanja nego je to samo jedan prikaz sadašnjeg stanja istraživanja i rezultata postignutih na temelju rada povjesničara, arheologa i filologa tijekom čak više stoljeća. Budući da je moje bavljenje povješću salonitansko-splitske crkvene organizacije vezano uz jednog velikog Splićanina, Toma arhiđakon iz XIII. st. koji je napisao Povijest salonitansko-splitske crkve (Historia Salonitana) i ovo ću izlaganje početi od njegova djela. Naime i on je ovoj temi dao jedan mali doprinos. U okviru kriterija koje mu je nametao odabrani žanr tzv. gesta episcoporum za prikazivanje prošlosti svoje matične institucije, njezino salonitansko razdoblje obradio je kroz nekoliko istaknutih pojedinaca, salonitanskih biskupa i to ograđujući se da piše o onima de quibus extat memoria - “ o kojima postoji sjećanje.” Ovakav pristup ne izlazi iz okvira žanra za koji se Toma opredjelio. On, dakako, piše o Dujmu i Domnionu, o Gliceriju i o Natalu i Maksimu mlađem. Dakle, u okvir teme o kojoj izlažem uklapa se samo Glicerije, slavna ličnost, car Zapadnog Rimskog Carstva koji maknut s carskog prijestolja postaje salonitanskim biskupom, a zbog pozicije koju je obnašao postao je tema mnogih suvremenih, ali i kasnijih autora koji su se bavili u najširem smislu poviješću Rimskog Carstva. Toma je svoj zapis temeljio na Jordanesu. Nakon Tome nezaobilazan doprinos kronotaksi dao je D. Farlati, odnosno svi oni koji su sudjelovali na projektu Illyricum sacrum sa svojim popisima salonitanskih biskupa sastavljenih na temelju nama danas poznatih i nepoznatih vrela, koji su kasnije bili positio sine qua non Buliću i Bervaldiju. Prva i druga knjiga Svetog Ilirika bavi se upravo temom ovog izlaganja i neiscrpno je vrelo podataka koje je ipak trebalo znatno raskrčiti da bi se dobila vjerodostojna povijesna istina. Počevši od tih zapisa nastalih na temelju kodeksa, kataloga, kronika, kao i od popisa splitsko-makarske biskupije, kojima je kritički pristupao, s primarnim osloncem na vrelima prvoga reda (tj. epigrafičkim spomenicima) kao i na drugim povijesnim zapisima, F. Bulić uz J. Bervaldija iznio je prvu kronotaksu za koju se s pravom može reći da je polazna točka svima nama koji se bavimo bilo kojim segmentom salonitanske, ali i splitske crkvene organizacije. Tako i R. Bratož svoja istraživanja i kronotaksu salonitanske crkve temelji na od Bulića i Bervaldija uspostavljenom popisu salontanskih biskupa. Veliki doprinos kronotaksi salonitanskih biskupa proizišao je općenito iz sustavnog istraživanja starokršćanskih salonitanskih spomenika kao i povijesnih vrela, a prigodom održavanja kongresa za ranokršćansku arheologiju. Pri tom ističem radove M. Ivaniševića i E. Marina sa suradnicima koji predstavljaju iskorak nakon neizmjerno velikog pothvata Bulića i Bervaldija. Dakle, Kronotaksa Bulić-Bervaldi te najnoviji radovi spomenute dvojice arheologa E. Marina i povjesničara M. Ivaniševića jesu osnova ovog izlaganja.

sv. Dujam, Salona, biskupi, 4. i 5. stoljeće, crkvena povijest

Zusammenfassung: Die Nachfolger des Domnius auf dem Bischofsstuhl von Salona während des 4. und 5. Jahrhunderts