hrvatski

Načelo serijalnosti u suvremenoj hrvatskoj skulpturi

U rječniku se pojam „ serija“ definira kao skup predmeta koje povezuje zajednička osobina. Nasuprot tome stoji „ original“ ili izvornik, odnosno unikatno djelo koje se izdvaja od svih drugih s kojima ono po pravilu nema zajedničkih osobina. Pokušamo li to primijeniti na područje umjetnosti, još preciznije na područje skulpture, tada je moguće zamijetiti kako postoje djela u kojima se poštuju oba ova načela, štoviše kako se načelu serije, dakako u određenim situacijama, pripisuju osobine originala. Jednostavnije rečeno nastoji se stvoriti niz djela koja su međusobno u formalnome smislu ili identična, ili su im međusobne razlike upravo neznatne. Stvar treba pojasniti do kraja: nije tu riječ ni o replikama, ni o kopijama, ni o verzijama niti o varijantama nekoga idealnoga originala. Riječ je jednostavno o načelu u kojemu se „ original“ sastoji od niza pojedinačnih elemenata koji su međusobno toliko slični da ih se može razumjeti kao replike, kopije, varijante, verzije. Ti pojedinačni dijelovi ipak ne pripadaju u niti jednu od spominjanih kategorija iz jednostavnoga razloga što ne psotoji original kojemu bi oni bili kopije ili replike, verzije ili varijante. Taj original ne postoji stoga što je zbroj tih formalno vrlo sličnih dijelova original. Djelo zato treba vidjeti u nizu, u slijedu, u sukcesiji ili, još bolje, kao seriju. Pojam „ originalnosti“ obično se vezuje uz pojam „ avangarde“ . Štoviše, moglo bi se reći kako pojam „ originalnosti avangarde“ pripada svojevrsnoj mitskoj konstrukciji koju je stvorio modernizam (R. Krauss).U vrijeme kraja modernizma počinje se problematizirati i pojam originalnosti djela pa nastaju svojevrsni klonovi originala koji se ulančavaju u serije, u nizove. Stvaralački čin počinje gubiti auru neponovljivosti i jedinstvenosti, a umjetnik počinje stvarati serije identičnih ili vrlo sličnih djela koji obično ili ne funkcioniraju odvojeni jedni bez drugih, ili njihovu samostalnost treba vidjeti uvjetno. U suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, a osobito na području skulpture, načelo serije, kao jasno definiran koncept, najranije se moglo vidjeti u djelu Slavomira Drinkovića („ Uvrnuti kvadar zemlje“ , 1980)Dvadesetak godina kasnije naći ćemo ga u mlađih autora kao što su, na primjer, Alem Korkut, Ivan Fijolić, Viktor Popović, Silivo Vujičić, Neven Bilić. U izlaganju će se pokušati objasniti posebnost načela serije kao svojevrsno kloniranje originala, te sve to sagledati u širem kontekstu krize jednog povijesnog koncepta koji krajem 20. stoljeća završava vijek svojega trajanja.

skulptura; serijalnost; Slavomir Drinković; Alem Korkut; Ivan Fijolić; Viktor Popović; Silvio Vujičić; Neven Bilić

nije evidentirano