hrvatski

Pasionsko-viktimološka obilježja povijesno-političkih prijelomnica Bosanske Posavine (1512.-2008.)

Analizirajući povijest hrvatskog naroda u cjelini, analizirajući tijek povijesnih događanja pojedinih hrvatskih regija, nedvojbeno se mogu izlučiti kraća ili duža vremenska razdoblja obilježena pojedinačnom te istodobno i kolektivnom pasijom (fizičko-duševnom trpnjom) te većim stupnjem osobnog i kolektivnog žrtvovanja usko povezanim s egzistencijalnim opstankom u punini nacionalnog, vjerskog i kulturnog obilježja. Autor ukazuje na kolektivna pasionsko-viktimološka obilježja hrvatskog naroda u Bosanskoj Posavini tijekom povijesno-političkih prijelomnica: • turske okupacije ; • Bečkoga rata ; • Dubičkoga rata ; • Drugoga svjetskog rata ; • Srpsko-osvajačkog rata. Navedene prijelomnice prouzročile su opću pasiju (muku), višestruku osobnu i kolektivnu žrtvu prouzročenu prisilnim napuštanjem svoje kuće, naselja, zavičaja te spašavanja golog života u izbjeglištvu, što je prouzročilo depopulaciju i fizičko opustošenje starog naselja, zavičaja, izmijenjenu etničko-konfesionalnu sastavnicu područja s kojega su žrtve protjerane. • Turskom okupacijom Bosanske Posavine, koja se događala između 1512.-1536. autohtono katoličko stanovništvo bježeći ispred turskog agresora napuštalo je svoja ognjišta, sela i naselja i bježalo na sigurnije, a posljedice su opustošena naselja (puste mezre), doseljavanje pravoslavnog žiteljstva, islamizacija te niz narodnosno-konfesionalnih i društvenih promjena na štetu do tada autohtonog katoličkog stanovništva. • Oslobađanjem Hrvatske od turskih okupatora u doba Bečkog rata (1683-1699) prouzročio je novi bijeg s ognjišta i preseljavanja u oslobođena hrvatska naselja. • Za Dubičkog rata (1788-1792) uski priobalni savski pojas, u kojima se nalaze tzv. šokačka naselja, bila su raseljena dalje od Save, dublje u Posavinu, da se onemogući pomoć katoličkog stanovništva turskim neprijateljima. Kada su se izbjeglice vratile nakon četiri godine (1792) našle su sela opustošena i razorena te je obnova niza naselja započela na drugim položajima. • U II. svjetskom ratu, prema nepotpunim podatcima, hrvatski narod Bosanske Posavine imao je više od 10.000 žrtava u 178 naselja, a najveći broj žrtava – 315 - imalo je Novo Selo (Balegovac) kod Odžaka. • Posljedice srpsko-osvajačke agresije i okupacije hrvatskih naselja (1992-1995), kao i uspostava nepravednog Daytonskog tzv. mira (1995), rezultirale su hrvatskim demografskim opustošenjem Bosanske Posavine, gdje je 1991. bilo 162.622 katolika, tj. Hrvata, a 2005. tek 43.492, tj. statistička depopulacija je 119.130 katolika, što u postotku iznosi 73, 25 posto. Rezultiralo je nestajanjem cijelog Derventskog dekanata, koji je s 48.481 katolikom 1991. bio veći, kako od Krčke biskupije s 34.000, tako i Hvarske s 24.472 vjernika, a 2005. tamo je tek 1.217 katolika. Međunarodno legalizirana srpska agresija i okupacija rezultirala je općim opustošenjem hrvatskih naselja Bosanske Posavine pod srpsko-daytonskom političkom vlašću. Posavska kolektivna žrtva hrvatskog naroda očituje se u navedenim prijelomnicama gubitcima ljudskih života, ognjišta, naselja, zavičaja, hrvatskog, katoličkog i kulturnog identiteta Bosanske Posavine.

Bosanska Posavina

nije evidentirano