hrvatski

Stanje i perspektive kineziologije u ekološkoj edukaciji učenika osnovnih škola

Onečišćenje okoliša i hipokinezija su dva čimbenika koji utječu negativno na zdravlje školske populacije. Zadaća škole je kroz nastavni proces, koji je poboljšan primjenom (HNOS), osigurati više ekoloških sadržaja. Ta je potreba neupitna budući da nema nastavnog predmeta ekologija, ekološke sadržaje je potrebno integrirati s ostalim nastavnim predmetima koji su u nastavnom planu i programu. U toj zadaći ekološke edukacije i djelovanja značajno mjesto ima nastavni predmet tjelesna i zdravstvena kultura. Ekološka edukacija na razini osnovnih škola stroža je i daje kvalitetnije informacije nego na srednjoškolskoj razini (Hastic, Siedentop 1999.). Perspektivu za ostvarenje tih zadaća nalazimo u metodičkom pristupu nastavnom predmetu tjelesne i zdravstvene kulture (Findak, 1999.) koja se naglašava u diferenciranom programu: planinarenje, zimovanje, ljetovanje kao aktivnosti neposrednog kontakta učenika s okolišem. U toj interakciji između učenika i okoliša kroz kineziološke aktivnosti razvijat će se kod učenika ekoosjetljivost i ekokomunikacija. Gledajući kineziološku kulturu u funkciji ekološkog odgoja djece, učenika i mladeži s kineziološkog motrišta treba reći: ako su zdravlje čovjeka, harmoničan razvoj, održanje i zadržavanje ljudskih osobina i sposobnosti i usvajanje znanja prijeko potrebni za djelotvoran život i rad te za osobno zadovoljstvo temeljne vrijednosti i kineziološki ideal čovjeka, onda se valjanim može smatrati samo onaj proces vježbanja kojem je taj ideal polazište. Tu ulogu predmeta tjelesne i zdravstvene kulture anticipira i pedagoška teorija s posebnim osvrtom na edukaciju nositelja programa. Svi imamo velika očekivanja od tjelesne i zdravstvene kulture u razvoju osjetljivosti za okoliš stoga i nadalje treba učitelje kontinuirano educirati i motivirati kako bi bili odgovorni nositelji i ove zadaće.

kineziologija; ekološki odgoj; učenici

nije evidentirano