hrvatski

Stilsko rješenje izvedbenih projekata Karla Rösnera za katedralu u Đakovu iz 1865. i 1867. godine

Gradnja đakovačke katedrale započela je u svibnju 1866. godine na osnovi trećeg projekta Karla Rösnera za ovu građevinu završenog u prosincu 1865., nakon što je biskup Strossmayer odustao od realizacije dva njegova ranija projekta (iz 1853./1854. i iz svibnja 1865.). Katedrala, međutim, neće biti i završena prema ovom projektu. Početkom 1867. Rösner će, naime, na zahtjev biskupa, izraditi novi projekt za glavno pročelje s djelom promijenjenim rješenjima prizemnog dijela građevine, a nakon njegove smrti 1869. arhitekt Friedrich Schmidt unijet će daljnje promijene u elemente arhitekture. Građevina je izvedena kao trobrodna dvotoranjska neoromanička bazilika s transeptom. Osnovno polazište biskupa Strossmayer pri izboru romanike kao stila katedrale bio je njegov stav da se u "romanskom slogu dva življa, zapadni i iztočni, u skladnu cielinu spajaju". On je pri tom ponajprije mislio na činjenicu da se i u romaničkom graditeljstvu europskog zapada kao i u bizantskom graditeljstvu istočnog kršćanstva koristi polukružni luk. Odabirom romanike (a samim time, razumljivo i polukružnog luka) htio je biskup dakle istaći bliskost kršćanskom istoku, što se neposredno nadovezuje uz njegovu temeljnu ideju, kojom će se cijelog života zanositi i kojoj će na kraju biti i posvećena njegova katedrala - ujedinjenja crkava (pravoslavne i katoličke). Iako nam se Strossmayerov stav u pogledu odabira stila čini danas pomalo naivan, budući da se čak i pri površnoj analizi đakovačke katedrale, kako će to uostalom i nastavak teksta pokazati, jasno uočava kako se ova građevina u gotovo svim svojim elementima, osobito što se tiče arhitekture, oslanja na srednjovjekovne građevine europskog zapada, da nema ni traga bizantskim elementima, on ipak nije produkt biskupovih političkih ili stilskih lutanja ili nerazumijevanja povijesti arhitekture, već u cijelosti proistječe iz onodobnih romantičarskih pogleda na arhitekturu na području Srednje Europe. U prvoj polovini i sredini 19. stoljeća, u vremenu kada razumijevanje srednjovjekovne arhitekture još uvijek nije bilo na osobito visokoj razini gotika se kod autora njemačkog govornog područja redovito nazivala altdeutsch Styl ili altdeutsch gothischer Styl, dakle staronjemačkim stilom, a romanika, odnosno stil okruglog luka, bizantskim. Teško je reći tko je započeo s terminološkim izjednačavanjem ovih arhitektonskih stilova, no nesumnjivo kako svi ključni arhitekti prve polovine 19. stoljeća dijele slično mišljenje. Za Heinricha Hübscha pojmovi Rundbogenstil i bizantski stil su istoznačni, Schinkel pak romaničku arhitekturu redovito naziva i bizantskom ili saracenskom. Čuveni neogotičar sredine 19. stoljeća – Heideloff još veći broj pojmova – Rundbogenstil, bizantski, novogrčki, normanski te karolinški stil – gura pod istu kapu. Razumljivo je kako se to shvaćanje vrlo brzo proširilo i na bečku arhitekturu, te ga već krajem četrdesetih nalazimo u tekstovima Georga Müllera, u kojima su pojmovi Rundbogenstil i Spitzbogenstil potpuno izjednačeni sa stilskim kategorijama byzantinisch odnosno gothisch. Vjerojatno iz ovog izvora preuzima i Strossmayer svoje nazore o romanici kao stilu koji veže istočno i zapadno graditeljstvo. Naravno u trenutku kada on svoju teoriju razlaže, dakle u prvoj, vlastitoj, monografiji đakovačke katedrale iz 1874. romantičarske su zablude već djelom razriješene, međutim, kako su se one savršeno poklapale s biskupovim političkim stavom, on ih nikada nije napustio. Kada je Strossmayer Rösneru prepustio izradu novih projekata za đakovačku katedralu zasigurno mu je dakle uvjetovao stil buduće građevine. Sa sigurnošću se može reći da je zahtijevao i postavljanje kupole na katedralu te kripte ispod svetišnog dijela (a vjerojatno i trobrodnost, te tlocrt latinskog križa), unutar tih osnovnih smjernica, Rösner je bio, međutim, posve slobodan tako da današnja đakovačka katedrala svoje arhitektonsko rješenje duguje ponajprije ovom arhitektu. Kao glavni uzor za stilsko rješenje arhitekture đakovačke katedrale Rösner je uzeo lombardsko romaničko graditeljstvo, objasnivši taj postupak činjenicom da sjeverna Italija leži na približno istoj geografskoj širini kao Slavonija, te da ima slične klimatske uvjete. Kako sama Slavonija nije imala bogatu romaničku baštinu, a budući da se kao glavni građevni materijal morala koristiti opeka (jer kamena u ovoj ravničarskoj regiji ima vrlo malo), od koje su građene romaničke lombardske crkve bilo je za arhitekta logično da izabere upravo njih kao glavne uzore za Đakovo. Time se nadovezivao na Hübscheve i Durandove teorije da se arhitektura mora prilagoditi klimatskim uvjetima prostora na kojem se gradi, a istovremeno se nadovezao i na onodobna zbivanja u srednjoeuropskoj arhitekturi koja je često upravo lombardske spomenike i romaničke i gotičke i renesansne koristila kao glavne uzore u suvremenim gradnjama. Pročelja đakovačke katedrale nisu žbukana čime se Rösner pak nadovezao na sve rašireniji tip Rohbau gradnji koje su u bečku arhitekturu četrdesetih uveli Theophil Hansen i Georg Müller. U oblikovanju vrha tornjeva, u postavljanju specifičnih vijenaca od isprepletenih slijepih lukova i u oblikovanju portala jasno se uočava oslanjanje na glavne uzore, lombardske romaničke crkve Pavije, Milana, Piacenze i drugih gradova, no u težnji za što većom originalnošću Rösner paralelno na projektima za đakovačku katedralu koristi i elemente romanike drugih područja. Tako glavnu apsidu i apside transepta rješava na način na koji je riješena glavna apsida katedrale u Speyeru, a vjerojatno je i oblikovanje kripte preuzeo iz ove građevine. Osim utjecaja srednjovjekovne arhitekture mogu se prepoznati i reference na neke suvremene građevine, osobito na altlerchenfeldsku crkvu u Beču, najvažniju sakralnu građevinu romantičnog historicizma u ovom gradu. Postavljanje rozeta kao prozorskih otvora na glavnom brodu i tamburu kupole, te neki elementi raščlambe unutrašnjosti (osobito npr. u slučaju kupole) Rösner je preuzeo s ove gradnje. Zanimljivo je na kraju napomenuti kako rješenje kupole izvana najviše sliči rješenjima kupola dviju sinagoga arhitekta Edwina Opplera u Hannoveru (1864. – 1870.), i Wroclawu (Breslau 1866. – 1872). Teško je reći da li je pri tom bilo nekih međusobnih utjecaja ili se radilo o slučajnom dolasku do sličnih rješenja.

Đakovo ; katedrala ; historicizam ; Rundbogenstil ; romantizam ; Karl Rösner ; Josip Juraj Strossmayer

nije evidentirano