hrvatski

Temelji hrvatske filozofije prakse

Diferencirani razvoj hrvatske marksističke filozofije u smjeru tzv. kritičkog humanističkog neomarksizma zapadnoeuropske provenijencije, kasnije oblikovanog kao autonomna orijentacija filozofije prakse, započeo je pedesetih godina suprotstavljanjem doktrinarnom dijalektičkom i historijskom materijalizmu. Pretpostavke, uzroci i razlozi zbog kojih je došlo do toga obrata višestruki su i višeslojni - socijalno-političke, kulturologijske i teorijske naravi. Razvijena tradicija heterodoksnog i kritičkog pluralističkog mišljenja na hrvatskoj lijevoj intelektualnoj sceni inaugurirana je predratnim "zagrebačkim revizionizmom" neopozitivističke provenijencije Richtmanna i Podhorskog i, šire uzevši, jakim inspirativnim utjecajem Miroslava krleže i njegova kruga okupljena oko heterodoksnog "Pečata". Rečena je heterodoksna duhovna klima jamačno, na drugoj strani, omogućila iskazivanje građanskih i pluralističkih teorijskih interesa i nagnuća što su prevladavala na filozofskoj katedri zagrebačkog sveučilišta. Za razliku od drugih filozofskih središta tadašnje Jugoslavije, u Zagrebu nije bilo afirmiranih zastupnika ortodoksnog dijamata, pa su se pripadnici mladog marskističkog naraštaja izborili za ekskluzivno pravo usmjeravanja razvoja čitave poslijeratne hrvatske filozofije. U teorijsakim i političkim sukobima, prvo sa zastupnicima ortodoksnog marskizma, mahom srbijanskim i slovenskim filozofima, a kasnije i sa srbijanskim neomarksistima, hrvatski praxis-filozofi afirmirali su svoju orijentaciju u svijetskim relacijama, definitivno potvrdivši teorijsku i kulturologijsku izdvojenost i autohtonost hrvatske filozofije prakse

Hrvatska filozofija prakse; humanizam; neomarskizam; ortodoksija; neopozitivizam; revizionizam

nije evidentirano