hrvatski

Psihoneuroimunologija – jučer, danas, sutra

Psihoneuroimunologija je znanstvena disciplina koja proučava složene odnose između socijalnih, psiholoških, živčanih, endokrinoloških i imunoloških čimbenika koji doprinose očuvanju zdravlja, odnosno razvoju bolesti. Istraživanja na ovom području omogućuju razumijevanje nekih od temeljnih mehanizama uključenih u biopsihosocijalni model zdravlja i bolesti. Godine 1964. George F. Solomon u svojoj knjizi “ Emotions, immunity, and disease: a speculative theoretical integration” koristi pojam “ psihoimunologije” , dok neologizam psihoneuroimunologija prvi puta koristi Robert Ader 1980. godine u svom predsjedničkom obraćanju Američkom psihosomatskom društvu. Prvo izdanje knjige “ Psihoneuroimunologija” Adera i suradnika datira iz 1981. godine i ta se godina smatra službnim početkom ovog interdisciplinarnog područja. Istraživanje koje nedvojbeno upućuje na usku povezanost između psihičkih faktora, mozga i imunološkoga sustava jest ono Adera i Cohena iz 1975. godine u kojem su eksperimentalno pokazali da imunološki sustav uči pomoću klasičnog uvjetovanja. U svome radu oni navode da „ ...moguće postoji prisna i praktički neistražena povezanost između središnjeg živčanog sustava i imunoloških procesa...“ (Ader i Cohen, 1975, str. 338). Istraživanja su, u posljednjih 30 godina, pokazala da su imunoregulacijski procesi pod utjecajem mozga i, obrnuto, da imunološki sustav utječe na živčane i endokrine funkcije i ponašanje. Živčani, endokrini i imunološki sustav govore zajedničkim biokemijskim jezikom i komuniciraju putem dvosmjernih krugova: zajednički ligandi kao što su neurotransmiteri, neuroendokrini hormoni, citokini i odgovarajući receptori reguliraju taj krug. Otkriće receptora za neuropetide i neurotransmitore na leukocitima i sličnih receptora za citokine na živčanim i neuroendokrinim stanicama je postalo temeljem razvoja psihoneuroimunološkog područja. Uz ove nalaze, opisano je i postojanje izravne inervacije limfatičnih organa simpatičkim, parasimpatičkim i osjetnim vlaknima. Prema tome, jedan od važnih ciljeva istraživanja na ovome području jest otkriti bezbroj načina međusobne povezanosti ponašanja i zdravlja usmjerivši se na imunološke mehanizme koji se nalaze u podlozi tih interakcija. Psihološki stres predstavlja odličan klinički model interakcije između mozga i imunološkog sustava, jer osobe pod stresom izražavaju istaknute promjene u ponašanju (primjerice, depresivno raspoloženje, poremećeno spavanje i sl.), usporedno s poremećenom regulacijom neuroendokrinog i simpatičkog živčanog sustava, za koje se pretpostavlja da su ključni eferentni putovi u regulaciji imuniteta. Danas postoji veliki broj radova o imunološkim učincima stresnih životnih iskustava. Općenito bi se moglo zaključiti da su različiti psihološki događaji koji se percipiraju stresnima sposobni utjecati na staničnu i humoralnu obranu kao i na nespecifičnu obranu organizma te povećati podložnost imunološki posredovanim bolestima. Prihvaćajući pretpostavku da su živčani, endokrini i imunološki sustav dijelovi integriranog sustava obrane organizma logično je zaključiti da imunološke strategije mogu pružiti ključ u razumijevanju i tretmanu bihevioralnih, živčanih i endokrinih poremećaja. Isto tako, bihevioralne, neuralne i endokrine intervencije mogu biti relevantne za tretman imunološki posredovanih poremećaja i bolesti. Cilj koji se postavlja pred buduća istraživanja jest jasno pokazati da je promijenjena podložnost bolestima izravan rezultat biološki relevantnih promjena u imunokompetenciji potaknutih stresnim životnim iskustvima. Nadalje, primjerene istraživačke strategije za evaluaciju potencijalne važnosti psihoneuroimunoloških interakcija i intervencija trebaju uzeti u obzir individualne razlike.

psihoneuroimunologija; interdisciplinarnost; imunoregulacijski procesi; živčani i endokrini sustav; ponašanje

nije evidentirano