hrvatski

CIL III 9551 i njegovi tumači

Nakon Bulićeve analize iz 1906. godine i zaključka kako je natpis na sarkofagu opatice Ivane Sirmijske sa salonitanskog cemeterija Manastirine precizno datiran 12. svibnjem 612. godine, on je više od pola stoljeća držan međašem – posljednjim datiranim natpisom Salone, na temelju čega su se izvlačili dalekosežni zaključci. Kako spomenuti natpis stoji upravo na razmeđu starog svijeta i srednjeg vijeka, u literaturi je držan rijetkim primjerom čvrsta kronološkog uporišta, te rado i često citiran. Tek je 1970. godine B. Gabričević pokazao koliko je proizvoljno i neispravno bilo Bulićevo izvorno čitanje: lekciju indikcije kao QVINTA DECIMA (koja omogućuje godine 327., 612., 657. i 702.) potpomoglo je Mommsenovo i Kubitschekovo nekritičko prihvaćanje. S druge strane, lekcija QVARTA DECIMA otvara mogućnost godinâ 506. ili 551., koje su – s obzirom da se Ivanin sarkofag nalazi ad sanctos, veoma blizu apside, okružen mlađim ukopima – načelno vjerojatnije. No, i danas se u dijelu stručne literature ovaj epitaf kadšto navodi kao čvrsti kronološki reper iz 612., posljednji datirani salonitanski natpis. Novi pogledi na nestanak kasnoantičkog grada odbacuju potrebu da se za nj pronađe apsolutna kronološka odrednica.

Salona; Sirmij; kasna antika; rano kršćanstvo; epigrafija

nije evidentirano