hrvatski

Interpretativne razine zapisa usmene proze

Glavna je hipoteza da je tradicija, kao bitna sastavnica kulturnoga identiteta, i glavna odrednica folklorističke struke, kontinuirani (povijesni i suvremeni) proces višeslojne interpretacije repetitivnih postupaka i simbola u ljudskoj zajednici, a ne baštinjeni skup neupitnih činjenica, duhovnih vrijednosti i materijalnih predmeta. Na zapisima usmene proze, poglavito mitskih i povijesnih predaja, razmatra se interakcija procesâ tradicije i retradicionalizacije u oblikovanju mnogostrukih aspekata kulturnog identiteta. Polazi se od pretpostavke da tradicija nije skup nepromjenljivih vrijednosti, nego kreativni proces kojim svaki pojedinac, naraštaj i svaka ljudska zajednica/skupina određuje svoje kulturno naslijeđe i identitet. Stoga rad ispituje koje sadržaje pojedine zajednice i pojedinci upisuju u svoju usmenu tradiciju, kako ih upisuju (preoblikuju), u kojim kontekstima ih izvode i koja im značenja pridaju. U tome se kontekstu propituje sam proces stvaranja tradicije, koju ljudi stalno oblikuju i stvaraju, razgrađuju i obnavljaju, perpetuirajući neke vrijednosti i reinterpretirajući ih u potrazi za osloncima samospoznaje. Različite interpretativne razine tradicije ovise dakako i o tome tko je interpretira, s kojom namjerom/svrhom/ciljem, ovise o predodžbama, vrijednosnom sustavu zajednice i pojedinca te o društvenom, kulturnom, političkom ozračju.

usmena proza, predaje, retradicionalizacija, Hrvatska

nije evidentirano