hrvatski

Folkloristička istraživanja u Hrvatskoj u 20. stoljeću

Proteklih stoljeća zapisani su mnogi usmenoknjiževni tekstovi, često na temelju naknadnog sjećanja. Rijetki su zapisi koji su nastali za vrijeme samih izvedbi, u prigodama kad se inače pjeva, pripovijeda ili pleše. Tako su izdvojeni iz svojega izvornog konteksta, a sačuvan je obično samo verbalni dio usmenoknjiževne izvedbe, bez dovoljno podataka o glazbi, plesu, namjeni ili situaciji izvođenja. Sustavno zapisivanje i istraživanje narodne tradicije, prije svega pjesama, a kasnije i priča i ostalih usmenoknjiževnih žanrova počinje u Hrvata u prvoj polovici 19. st. i povezano je s nacionalnim buđenjem (Ljudevit Gaj). Pitanja na sve priatelje domaćih starine i jugoslavenske povestnice, koja je sredinom devetnaestoga stoljeća postavio Ivan Kukuljević u prvom broju Arkiva za povestnicu jugoslavensku (1851.), trebala su Hrvatima biti poticajem za skupljanjem lokalne povijesti i kulture, ali i usmenih priča i vjerovanja. Kukuljevićeva pitanja tu još nisu diferencirana i striktno upućena pojedinačnim znanostima, ali nedvojbeno označuju prekretnicu i kraj hrvatskoga preporodnog razdoblja. Osnivanjem Akademijskoga odbora 1888., te pokretanjem stručne narodoznanstvene publikacije Zbornika za narodni život i običaje, 1896., bili su stvoreni okviri i za sustavno skupljanje i proučavanje usmenoknjiževnih i drugih folklornih žanrova. Znanstveni i metodički okvir sabiračima nedvojbeno je nudila Radićeva Osnova, objavljena u drugom broju Zbornika, koja nije bila samo pomagalo za upućivanje suradnika u tu vrstu posla već je bila i programatski dokument jedne novoutemeljene znanosti u Hrvatskoj". Rezultati tih istraživanje sežu duboko u 20. st. U Zborniku je objavljeno osam etnografskih monografija (Otok kraj Vinkovaca, Samobor, Lobor, Prigorje, Poljica, Bukovica, Vrbnik, Kastavština), a Matica hrvatska objavljuje u deset svezaka Hrvatske narodne pjesme (1896.-1942.). Preostali je veliki dio prikupljene građe pohranjen u arhivu (samo dijelom objavljen do danas). Godine 1924. je osnovana Katedra za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, čime su zadani okviri za znanstveno proučavanje (kulturnopovijesno usmjerena istraživanja). Prikuplja se u prvome redu etnografska građa, a usmenoknjiževni zapisi tek posredno, pretežno u okviru etnološke kartografije, koju je započeo Milovan Gavazzi, a razradio Branimir Bratanić, koji je osnovao Etnološki atlas Europe i susjednih zemalja (objavljen je. samo prvi svezak godine 1980.). U drugoj polovici 20. st. stoljeća folklorističku je znanost u Hrvatskoj u okviru svojih folklorističkih (filoloških, etnoteatroloških i njima srodnih istraživanja) obilježio i odredio Institut za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba. Dijakronijski pregled istraživačkih i znanstvenih prinosa djelatnika Instituta u svjetlu domaćih i međunarodnih dosega struke razmatra se u tri razdoblja, koja donekle slijede tri različita naziva Instituta, naznačujući ujedno i pomake u pristupu folkloru. Konstatira se da u prvome razdoblju teorijsko promišljanje postupno jača uz intenzivnu zapisivačku djelatnost, da u drugome razdoblju promijenjena znanstvena paradigma nije uvijek do kraja primijenjena u praksi te da je u trećemu razdoblju nova (interdisciplinarna) znanstvena paradigma već postigla zapažene rezultate. Na kraju se poziva na nove rasprave o definiciji folklora u aktualnoj situaciji sučeljavanja teorijskih paradigmi.

istraživanje folklora, 20. st., Hrvatska, Institut za etnologiju i folkloristiku

nije evidentirano