hrvatski

Skulptura, altaristika i liturgijska srebrnina u pićanskoj katedrali

Svi su postojeći oltari u pićanskoj katedrali nastali tijekom 18. stoljeća te se, osim onog glavnog, ne mogu izravno vezati uz neku značajniju altarističku radionicu. Morfologija postranih oltara iz pićanske katedrale upućuje da je najvjerojatnije riječ o djelima furlanskih altarista prisutnih tijekom 18. stoljeća kako u kontinentalnom dijelu Istre, tako na Hrvatskom primorju. Glavni oltar katedrale iz 1735. ističe se svojom kvalitetom i skulptorskom dekoracijom. On je blizak, kao i skulpture lokalnih zaštitnika obaju svetih Nicefora, altaristici najznačajnijeg riječkog baroknog kipara Antonija Micchelazzija (Gradisca d'Isonzo, 1707. – Rijeka, 1772.), kako je utvrdila još Radmila Matejčić. Problem kvalitativnog diskontinuiteta ovog kipara još nije razjašnjen, a ocrtavanje preciznijih kontura njegova opusa tek predstoji. U ovom kontekstu posebno je važan kipić uskrslog Krista koji se nekada nalazio na vrhu, danas djelomično sačuvanog tabernakula glavnog oltara. Njegova kvaliteta uvjerljivo ukazuje na ruku spomenutog riječkg kipara te može znatno doprinijeti razlučivanju udjela radionice ili pak kasnijih oponašatelja u opusu što je do sada pripisivan Antoniju Micchelazziju. Liturgijska srebrnina nekadašnje stolnice relativno je skromna. U samoj se katedrali nalazi sedam srebrnih visećih svijećnjaka – kandila koji po tipologiji te načinu ukrasa pripadaju mletačkim radionicama 18. stoljeća. U sakristiji kao i u župnoj kući, čuvaju se četiri kaleža također venecijanske settecentističke provenijencije. Najvrijedniji liturgijski predmet je pozlaćena monstranca s biskupskim grbom te s kipićima pićnskih zaštitnika svetih Nicefora. Ona svojom izvanrednom kvalitetom svjedoči o iznimnom dometu ranorenesansnih venecijanskih zlatarskih radionica te joj zasigurno pripada vodeće mjesto među sačuvanom srebrninom nekadašnje pićanske biskupije.

Pićan ; katedrala ; Antonio Michelazzi ; srebrnina

nije evidentirano