hrvatski

Kazalište kao kulturna potreba Pule i Puljana u 19. i 20. stoljeću

U antičko doba Pula je svoju veličinu, bogatstvo, slavu i značaj okrunila postojanjem amfiteatra, velikim scenskim i malim kazalištem na Monte Zaru, odnosno podno gradine, kasnijega Kaštela. Starovjeki građani tako zadovoljiše svoje potrebe za onim raspojasanim i divljim strastima dionizijskim ali i onim epskim, uzvišenim apolonskim. Nasušna je to potreba, rekli bismo. A i jedno i drugo potrebno je za duhovno zdravlje plebsa. Tako je bilo i tako će biti. Naredna stoljeća bremenita, ratovima, razaranjem, pošastima, depopulacijom, stalnim naseljavanjima i promjenama stanovništva stoljeća su preživljavanja u kojima će kulturno uzdizanje biti teret a ne potreba a zabava hedonistički i bokačovski lascivni treptaj u vremenu bez sigurne budućnosti. Ostadoše samo povremene sajmovne predstave putujućih glumačkih družina s repertoarom o mirakulima, karnevali i svetačke vjerske procesije. Hajde, bar nešto, rekli bi smo opet. Tisuću će godina proći dok se ne steknu uvjeti u kojima će Pula i Puljani ponovno dobiti svoje kazalište i to kao mjesto zabave i kulture. Nagli je razvitak grada uvjetovan pretvorbom u središte ratnoga arsenala i vojno-pomorsku luku. Veliki građevinski i drugi radovi privukli su u Pulu veliki broj obrtnika i nekvalificirane radne snage. One prve iz raznih krajeva Monarhije a one druge iz Istre, Kvarnerskoga primorja, otoka i Dalmacije.

kazalište; kultura; Pula; povijest grada

nije evidentirano