hrvatski

Školski i pedagoški pluralizam u zemljama u tranziciji

Sažetak – Ne postoji najbolja škola u svijetu. Kad bi takva škola postojala onda bi svi kopirali i organizirali baš takvu školu. Takvu školu nije moguće niti stvoriti. Naprosto, nije moguće zadovoljiti jednim rješenjem očekivanja koja razni ljudi i razni narodi postavljaju pred školu. Izlaz je u zagovaranju i ostvarivanju školskog pluralizma te raznih vidova pluralizma u državnim školama. To rješenje je na sceni u mnogim državama s dugom demokratskom tradicijom, npr. u Nizozemskoj, Danskoj, Njemačkoj, Finskoj, Sjedinjenim Američkim Državama itd. U državama koje su dugo godina bile izvan ovog kruga demokratskih država (a tu su bivša Jugoslavija, bivši Sovjetski Savez, zatim Rumunjska, Bugarska, Mađarska, bivša Čehoslovačka, Albanija itd.) pedagoški i školski pluralizam nije bio poželjan. U ovim su državama na sceni pedesetak godina bile državne konfekcijske škole u kojima je ostvarivana jedinstvena „ državna“ pedagogija. Nakon pedesetogodišnjeg školskog i pedagoškog jednoumlja teško je razvijati pedagoški i školski pluralizam u takvim državama. Na važnim prosvjetnim funkcijama u tim su državama obično ljudi koji su školovani u državnim školama i koji nigdje nisu imali priliku upoznati neke drukčije škole. Oni nemaju niti viziju niti svijest o potrebi postojanja takvih škola. Naprosto, oni smatraju da treba propisati neku novu državnu školu koja će biti po mjeri njihova političkog uvjerenja i svjetonazora. Što bi trebalo (u)činiti da pedagoški i školski pluralizam zauzmu više prostora i mjesta u državama koje su u procesu političke i ekonomske tranzicije? To je pitanje kojim se autor bavi u ovom tekstu.

alternativne škole; školski pluralizam; pedagoški pluralizam; slobodne škole; Celestin Freinet; Rudolf Steiner; Maria Montessori

nije evidentirano