hrvatski

Sveobuhvatna i iznimno vrijedna antologija hrvatske drame u Bosni i Hercegovini

Knjiga počinje Koromanovim člankom naslovljenim « Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas» u kojem autor daje povijesni kontekst počinjući 1217. godinom kada je bio sabor u Azizu i kada je manji broj franjevaca stigao u Bosnu i Hum kako bi nastavili misionarski posao prethodnika im dominikanaca. U početku su se priklonili glagoljaštvu, ali su postupno u bogoslužje uvodili latinski jezik. Među tim misionarima posebno mjesto pripada sv. Jakovu Markijskom, talijanskom svećeniku, gorljivom misionaru, iznimnom propovjedniku i čudotvorcu. Po predajama on je na katoličanstvo preobratio i znamenitoga fra Anđela Zvizdovića te predzadnjega bosanskoga kralja Tomaša. Svećenici su priređivali i crkvena « prikazanja iz života» , (« misteriji, mirakuli» ) muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista ; uzlazak Njegove Majke Marije ; kao i iz života kršćanskih mučenica i mučenika. Međutim pored vjerske drame u Bosni i Humu od 13. st. prisutna je i svjetovna drama tzv. buffo kazalište. Buffoni su nastupali na dvorovima srednjovjekovnih bosanskih kraljeva, vladara, plemića, ali i pred običnim pukom. Također su putovali i nastupali po Europi. Međutim, taj žanr umjetnosti kao i uopće kulturni život Hrvata u Bosni i Hercegovini nestaje padom Bosanskoga kraljevstva pod osmansku vlast koncem svibnja 1463. godine. Ipak i u iznimno surovim godinama sporadično se pojavljivalo tzv. « ulično kazalište» . Tomu je posebno doprinio otac hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini Matija Divković (1563-1631). Pored njega Koroman navodi još desetak znamenitih bh. franjevaca zaslužnih za očuvanje hrvatske drame u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske okupacije (1463-1878. g.). Za vrijeme Austro-ugarske okupacije (1878-1918) autor navodi najzaslužnije autore dramskih tekstova među kojima i Silivije Strahimir Kranječević, a u njihovim se djelima opaža utjeca njemačkih dramaturga. Od konca Prvoga svjetskoga rata više je uspješnih dramskih ostvarenja Hrvata u Bosni i Hercegovini, od kojih posebno vrijedi spomenuti Jakšu Kušana, Nikolu Šopa, Verku Škurlu Ilijić, Antu Neimarovića, Radovana Marušića, Petra Miloša, Darka Lukića i dr. Autor navodi da je u razdoblju od 2000. do 2005. oko dvije stotine dramskih tekstova koje napisalo pedesetak autora. Koroman sumira da je u 20. st. 65 bosansko- hercegovačkih hrvatskih dramatičara napisalo oko 230 dramskih djela. Bitno je istaknuti da autor o svakom navedenom dramatičaru daje enciklopedijske podatke.

drama ; Hrvati ; Bosna i Hercegovina.

nije evidentirano