Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi

Iz zlatnog Praga : češka književnost i kultura u hrvatskoj književnoj periodici 1835. - 1903. (CROSBI ID 5912)

Autorska knjiga | monografija (znanstvena)

Šabić, Marijan Iz zlatnog Praga : češka književnost i kultura u hrvatskoj književnoj periodici 1835. - 1903.. Zagreb: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2009

Podaci o odgovornosti

Šabić, Marijan

Brešić, Vinko

hrvatski

Iz zlatnog Praga : češka književnost i kultura u hrvatskoj književnoj periodici 1835. - 1903.

Književna kroatistika i bohemistika su do danas, kada su u pitanju češko-hrvatske književne i kulturne veze u 19. stoljeću, utvrdile neka opća mjesta, svojevrsna žarišta toga odnosa, kao što su primjerice prožimanje češkog i hrvatskog narodnog preporoda, utjecaj čeških kulturnih krugova na oblikovanje hrvatskih kulturnih ustanova i književnih časopisa i na programe neknjiževne komponente hrvatskog modernističkog pokreta, utjecaj češke književnosti na dio Šenoina književnog opusa i starije hrvatske književnosti na nastanak tekstova unutar Hankinih rukopisnih falsifikata itd. Brojnost ovih općih mjesta dovela je do određenog konsenzusa unutar filoloških krugova o intenzitetu međusobnog odnosa dvaju kultura i književnosti u ovom razdoblju, a kada taj odnos posmatramo s pozicie Ďurišiinovih kriterija (etnički princip, jezični faktor, geografski kriterij, administrativni faktor, idejnopolitiki čimbenik, kriterij razvojne diferencijacije i konfesijski aspekt), dolazimo i do uporišta za na prvi pogled smjelu tezu o postojanju češko-hrvatske međuknjiževne zajednice tijekom 19. stoljeća. Ipak, do sada je napisan mali broj studija kojima se namjeravala dati zaokružena slike o ovom međuknjiževnom i međukulturnom odnosu. Ovim sam radom imao ambiciju na temelju analize tekstova čeških autora i tekstova na češke teme u važnijim hrvatskim književnim časopisima opisati jedan, časopisni aspekt recepcije češke književnosti i kulture u hrvatskoj devetneastostoljetnoj javnosti. Utvrđivanje autorstava pojedinih priloga, kao i identiteta pojedinih prevoditelja, smatram određenim doprinosom ove disertacije postojećim bibliografijama naše književne periodike. Književni su časopisi u 19. stoljeću bili najvažnije smotre hrvatske književnosti. Za razliku od novina, nije im imperativom bila ažurnost već elaboriranje, stvaranje stavova i transformiranje društva i vremena, ali su izlazili dovoljno često da bi mogli biti glavni mediji međuknjiževne i međukulturne komunikacije. Analiza priloga čeških tema i autora provedena je na dvadeset i jednom časopisu, većinu kojih su Ježićeva i Šicelova povijest književnosti odredile kao najvažnije za razdoblje od preporoda do 1903. U odabiru časopisa su dva sporna momenta: osim riječkog godišta ''Nevena'', Tresićeva ''Novog vieka'' i sušačkih godišta ''Hrvatske vile'' u izboru nema južnih, primorskih časopisa. Naime, ti časopisi gotovo da uopće nisu objavljivali prijevode iz češke književnosti. Zašto, pokušali smo pokazati na primjeru ''Zore dalmatinske'': razlozi su romantičarski senzibilitet posredovan od talijanske književnosti koja se nametala kroz suživot s Talijanima, činjenica da su različite hrvatske regije u određenim povijesnim razdobljima gravitirale različitim dominantnim kulturama, te različitost poetika mediteranske i panonske komponente hrvatske književnosti, kojoj je češka bila očito bliža - većina najplodnijih prevoditelja bila je radom ili rođenjem vezana za Slavoniju. Situacija se promijenila nakon konačnog ujedinjenja hrvatskog intelektualnog prostora 70-ih i 80-ih, u čemu je važnu ulogu imao Šenoin ''Vienac'' te jačanje pravaškog pokreta. Drugi je sporni moment uvrštavanje petnaestog godišta neutjecajnog karlovačkog ''Svjetla'', čijom je analizom ilustriran stav koji je prema češkoj književnosti imala tzv. ''novonadaška'' generacija u zreloj i koliko- toliko jedinstvenoj fazi. Među devetnaestostoljetnim književnim časopisima najčešće je priloge čeških autora i tema objavljivala ''Danica'', i uglavnom su to bili tekstovi u funkciji posredovanja preporodnih strategija. U ''Kolu'' se pojavljuje određeni kritički odmak prema doslovnom preuzimanju čeških kulturnih obrazaca u hrvatski društveni život, dok ''Neven'' otvara vrata senzibilitetu koji je Mácha unio u češku književnost i prvi uvodi rubriku Iz Zlatnog Praga. Istoimenu rubriku u ''Naše gore listu'' piše Šenoa, u istom je časopisu pojačano zanimanje za češku prozu socijalne tematike, dok je prijevodna politika ''Slavonca'' u skladu s neoilirskim načelima urednika. Recepciju češke književnosti i kulture u hrvatskoj književnoj periodici do ''Vienca'' obilježavaju rodoljubni kriteriji (panslavenski ili hrvatski usmjereni) te potreba za tematski bliskom popularnom prozom koja bi čitatelja odvukla od njemačke književnosti, što je rezultiralo Chocholoušekom kao najprevođenijim čeških piscem u hrvatskim književnim časopisima u ovom razdoblju. Premda će se panslavenska komponenta odražavati u prevođenju s češkog do u 20. stoljeće (primjerice kroz prijevode Jelínekovih crtica iz poljskog i ukrajinskog ciklusa), ''Vienac'' i prije Šenoe odstupa od pragmatičke prijevodne politike čak i deklarativnim odbacivanjem turske tematike koja je dominirala Chocholoušekovom prozom. Uvode se nova imena: Světlá, Nosek, Jedlička, a više se prevodi Hálek. Šenoa kao urednik zanemaruje češku književnost, a ''Vienac'' okreće romanskim književnostima. Od Šenoine smrti do početka hrvatskog modernističkog pokreta recepcija češke književnosti u periodici više je ovisna o suradničkim afinitetima nego o uredništvom određenoj prijevodnoj politici. U ''Hrvatskoj vili'' i ''Viencu'' prevođena je isključivo proza, u ''Nadi'', zahvaljujući Josipu Milakoviću, poezija. Osamdesetih i devedesetih najplodniji su prevoditelji Milivoj Šrepel, Vjenceslav Novak, Stjepan Sušnik, Josip Milaković, Bartol Inhof, Makso Kuntarić, Vladoje Dukat i Stjepan Žgurić, najprevođeniji su Čech i Vrchlický (s prozama, iako prvenstveno pjesnici), te Herites, Jelínek, Rais i Neruda. Najprevođenija je češka književna vrsta u hrvatskoj književnoj periodici u 19. stoljeću arabeska. Neka od žanrovskih obilježja arabeske bile su i poetičke dominante u hrvatskoj časopisnoj recepciji češke književnosti, od prepjeva čeških narodnih i umjetnih balada u ''Danici'', preko kratkih proza Jedličke, Arbesa, Ziteka, Polykarpa Starog, Nerude, do onih Čecha i Vrchlickog krajem stoljeća: tajanstvenost, mitski okviri koje poslije zamjenjuju socijalni, iracionalni moment, nemoć pojedinca pred sudbinom i tragizam (što nalazimo i kod Raisa). Tek se kod praške i ''novonadaške'' skupine hrvatskih ''mladih'' jasnije razaznaje progamatski odnos prema češkoj književnosti i kulturi, u najvećoj mjeri definiran analogijom koju su vidjeli u pojedinim aspektima hrvatskog i češkog društvenog trenutka: ono što su preporoditelji nastojali kroz beletristiku (Tylove Sestre, Ženam slavskim B. Němcove itd.) i tendenciozne filološke rasprave, ''mladi'' su nastojali kroz književnu i likovnu kritiku, povlečeći paralelu između odnosa naših i čeških ''mladih'' i ''starih'' književnika i umjetnika, a članci čeških autora o seljačkom pokretu te ulozi đaštva u društvu jasno aludiraju i na hrvatske prilike. Nakon preporodnih autoriteta Dobrovskog, Šafaříka i Kollára, prvi i posljednji veliki češki autoritet u hrvatskoj kulturnoj javnosti posredovanjem Radića i njegovih suradnika postaje Masaryk. I slučaj hrvatskih modernista pokazuje nam da je čvršća programska usmjerenost na češku književnost i kulturu bila povezana s pojavom različitih modifikacija panslavističkih ideja ? ranije s ilirizmom, a u hrvatskom modernističkom pokretu s jugoslavenstvom velikog broja njegovih pripadnika. Pragmatizam je u oba slučaja rezultirao razmjerno malim brojem prijevoda kvalitetnih tekstova suvremenih čeških književnika. Bilo je trenutaka u kojima je češka književnost prevladavala kao prijevodna u kojem od hrvatskih časopisa, no nikada toliko da se govori o presudnom utjecaju na tijekove hrvatske književnosti ? ipak, kontinuiranom prisutnošću u od prvih brojeva ''Danice'' do posljednjih sveščića ''Vienca'' i ''Nade''' 1903. češka se kultura nametnula kao dominantna među stranim nacionalnim kulturama na stranicama hrvatske književne periodike. U devetnaestom su stoljeću hrvatski "socio- semiotički poduzetnici" (socio-semiotic entrepreneurs, termin Itamara Even-Zohara) nastojali uključiti hrvatsku književnost u suvremene europske tijekove, što je pratilo i prevođenje na hrvatski jezik onih suvremenih pisaca koji su u europskim razmjerima bili najbolji, kao i kanonskih pisaca. Kada se iz današnje perspektive upitamo koliko je devetnaestostoljetnih čeških pisaca izrazito zaslužno za oblikovanje književnoga korpusa kojega je Slamnig nazivao književnošću zapadnog kruga, odgovor je: malo njih. Možda Čelakovský, Erben, Neruda i Němcova. Bez obzira na to, u hrvatskim smo književnim časopisima pronašli velik broj tekstova za češku književnost manje (primjerice Jedlička i Nosek) ili više (primjerice Chocholoušek i Rais) važnih, ali za europski kontekst kojem je hrvatska književnost težila minornih pisaca. Razlog za to nalazimo, pored povremene slavenofilske pragmatike i pojedinačnih prevoditeljskih sklonosti, i u dva paralelizma - poetičkom u panonskoj komponenti hrvatske književnosti, te u paralelizmu kulturnih, općedruštvenih i političkih okolnosti: ruski su pisci tako prevođeni uglavnom zbog svijesti o veličini Turgenjeva, Čehova, Ljermontova, kao i poljski (pored simpatija prema poljskom patriotizmu), dok su u čeških pisaca hrvatski književnici nalazili teme i svjetove prispodobive hrvatskim okolnostima. Kulturnopolitički je paralelizam naročito došao o izražaja nebeletrističkim prilozima češke tematike, od dužih biografskih članaka do bilježaka, kojima dominira nastojanje dokazati da mali narod narod, u sličnoj situaciji stanju kao i hrvatski, može imati dobre pisce i kulturne i prosvjetne ustanove, kao i jezik kojim se mogu stvarati vrijedna književna djela.

Hrvatski književni časopisi ; češko-hrvatske književne veze ; 19. stoljeće ; češka književnost

nije evidentirano

engleski

From golden Prague : Czech literature and culture in Croatian literary journals 1835-1903

nije evidentirano

Croatian literary journals ; Czech-Croatian literary relations ; 19th Century ; Czech literature

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Zagreb: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje

2009.

978-953-175-328-9

213

Biblioteka Periodica Croatica; Serija Studije; knj. 2

objavljeno

Povezanost rada

Filologija

Poveznice