crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 38447

Knjiga

Autori: Sanader, Mirjana
Naslov: Rasprave o rimskim kultovima
( Essays of the Roman Cults )
Vrsta knjige: monografija
Formalni urednik/ci: Hekman, Jelena
Izdavač: Matica hrvatska
Grad: Zagreb
Godina: 1999
Serija: Mala knjižnica Matice hrvatske, kolo IX, knjiga 50
Stranica: 167
ISBN: 953-150-526-8
Ključne riječi: rimski; kult; Herkul; Terra Mater; Terra Histria; Vulkan
( roman; cult; Hercules; Terra Mater; Terra Histria; Vulcanus )
Sažetak:
Predmet proučavanja ovih rasprava su rimski kultovi zabilježeni na području Hrvatske, i to kultovi onih božanstava kojima se arheološka znanost do sada u nas uglavnom nije bavila. Do dolaska Grka i Rimljana na području današnje Hrvatske živjela su različita ilirska ali i keltska plemena. Tako su u današnjoj Istri živjeli Histri, u Primorju Liburni, na području Like Japodi, u Dalmaciji Delmati (prije njih Ardijejci), oko Neretve Daorsi, Skordi u Baranji, Breuci i Oseriati u Slavoniji, a Kolapiani oko Siska i Zagreba. Premda su svi Iliri bili pripadnici jednog naroda, ipak se njihov duhovni, religiozni život razlikovao od područja do područja, ovisio je dakle i o specifičnostima pojedinoga područja. Te su se razlike očitovale čak i kod pripadnika istoga plemena. Tako su se, primjerice, među Delmatima koji su obitavali u Srednjoj Dalmaciji, stanovnici priobalnog područja načinom života razlikovali od onih koji su živjeli u unutrašnjosti. Te su se razlike između ostalog očitovale u društvenom i javnom životu, u načinu življenja, pa, logično je onda, i u duhovnom životu. Na temelju proučavanja ilirske arheološke ostavštine, istraživači su ustanovili da se Ilirima ne može pripisati jedna jedinstvena kultura koju bi mogli nazvati 'ilirskom'. Isto se ustanovilo i za ilirsku religioznost. Ipak danas se govori o ilirskoj religiji koja je u sebi sadržavala obilježja nekoliko kulturnih sfera i tako pokazala izvjesnu podložnost općim civilizacijskim tijekovima. Isto tako je zabilježen i utjecaj rimske civilizacije, i to naročito snažno u onim krajevima priobalja gdje je i najranije došlo do asimilacije. Zahvaljujući upravo rimskim utjecajima i Iliri počinju podizati zavjetne spomenike svojim domaćim božanstvima. A upravo uz pomoć tih spomenika danas i jesmo u mogućnosti proučavati i doznavati o nekim bogovima ilirskog panteona. Za razliku od grčke, rimska religija nije religija naroda razdijeljenog na mnoga plemena i državice, nego je to religija jedne jedine države I svih njenih građana. Ona je službena I obvezatna zbog čega se obveze vjernika bilježe na kalendaru. Kalendar je osnovni dokument, popis svečanosti, sakralnih imena bogova, svećenstva i svetih mjesta. Rimski nam je kalendar sačuvan do današnjih dana. Spomenici (uglavnom kameni) na kojima je kalendar bio zapisan nazivali su se Fasti. O velikoj starosti rimskih kalendara govore sačuvani dijelovi kalendara iz 6. st. pr. Kr. Kalendar je važio do kraja antike. Potrebno je međutim istaknuti da se već u 3. st. pr. Kr. pravo, iskonsko značenje mnogih svečanosti, imena i pojmova koji se navode u kalendaru izgubilo premda se način slavljenja I dalje zadržao. U 1. st. pr. Kr. rimski građani više nisu znali što znače pojedini bogovi kao što su Ceres, Liber, Minerva, Volcanus. Isto je tako bilo nejasno porijeklo pojedinih naziva svećenika Flamines ili pak Pontifices. Naravno da se to onda odnosilo i na najrazličitije kultne postupke (gestus), koji su se vjerno prenosili i obavljali iz generacije u generaciju a bez pravog razumijevanja. Po ugledu na grčku nastaje i rimska kultna literatura. Najvažniji njeni predstavnici odnosno autori bili su Varon i Verije Flak čija originalna djela nažalost nisu sačuvana, ali o njima znademo iz djela drugih rimskih pisaca (Ovidije, Plutarh, Gelo, Festo, Severije Makrobije i konačno Augustin). Za samo proučavanje rimskog kulta važni su nam osim spomenutih izvora, kalendara i djela antičkih pisaca, isto tako i epigrafski spomenici (natpisi) koji se pojavljuju već od 3. st. pr. Kr. a već ih u carsko vrijeme ima ogroman broj. Osim natpisa sačuvali su nam se i posvetni darovi (kipići), novci ali i sakralne građevine (oltari i hramovi). Po Polibiju (6, 56), Rimljani su se smatrali najpobožnijima od svih naroda. Njima je religija obveza, jer je ona savez ljudi i boga. Stoga su se pomno držali izvršavanja zadanih obreda kako bi svi bili zadovoljeni, i božanstva i oni sami. Današnja je znanost preuzela etimologiju riječi religija od Cicerona (nat.deor.2, 72) koji misli da je korijen riječi u glagolu relego, relegere ; premda nam pri spomenu riječi religija pada na pamet riječ religio, -onis koja znači razmišljanje, dvoumljenje. Rimljani dakle poštuju sile koje vladaju svijetom, i ne pokušavaju ih silom udobrovoljiti kako bi radili u njihovu korist. Oni čine dobro, mole se, prinose žrtve, a sve u uvjerenju da tako stvaraju uvjete za blagonaklonost dobre božje volje. Oni se dakle trude da postignu pax deorum: dobru suradnju između bogova i naroda, odnosno države. Na samom početku, u ranoj rimskoj religiji, bogovi nemaju izgled, oni su samo moći odnosno sile (po Varonu kod Aug.civ.4, 31). Iako se u govoru često služimo sintagmom "rimska mitologija", Rimljani zapravo, za razliku od nekih drugih naroda, nisu imali mitologiju. To su naime priče iz povijesti u kojima bogovi imaju sporednu ulogu. Zasigurno je najslavnija takva priča ona o osnutku grada Rima. Kako dakle rimska rana religija ne poznaje mitologiju, Rimljani pod utjecajem grčkoga svijeta preuzimaju kasnije poneke dijelove iz grčke mitologije. Međutim njihov odnos prema vlastitim bogovima ostaje isti. Bogovi su više sile, numeni, na koje se može određenim radnjama pozitivno utjecati. Za svako pojedino životno područje postojao je I numen kojega se uz pomoć kultnih postupaka moglo udobrovoljiti. Na rimsku su religiju imali, dakle, velikog utjecaja i drugi narodi s kojima su oni dolazili u doticaj, a prije svega Grci. Tako na nekim prikazima rimska božanstva dobivaju i djelove grčke ikonografije (dakle skupine atributa koji daju određeni vanjski izgled božanstva). Vrhovno božanstvo Grka bio je Zeus, višeznačno svemoćno božanstvo, srditi bog neba i gromovnik ali istodobno i zaštitnik ljudskoga roda. Njega su Rimljani identificirali s Jupiterom. U Rimu se od vremena etruščanske vladavine štovala trijada, trojstvo Jupitera - Juno – Minerva, koje je onda poprimilo karakteristike Jupitera Optimusa Maximusa što je odgovaralo Zeusu, te Here, njegove žene i kćeri Atene. Rimska je Minerva u početku bila božica mudrosti, znanosti i umjetnosti, dok je kasnije pod utjecajem ratoborne grčke božice Atene postala i zaštitnicom rata. Trijada, nadležna za boljitak Rima, štovala se u središtu Rima, na Kapitoliju. Osim ta tri božanstva i druga su poprimala karakteristike nekih grčkih božanstava. Tako primjerice, drugo muško božanstvo po utjecaju, Mars poprima osobine Aresa, grčkog boga rata. Ipak rimski je Mars drugačiji, on je pravi ratoborni vođa u ratu. U Rimu dobiva i pridjev Ultor (osvetnik) te kao takav postaje i zaštitnik Cezarove dinastije. Rimska je Ceres, zaštitnica rasta, cvjetanja ali i puka i činovnika, poprimila ikonografiju grčke Demetre. Ceres čini zajedno s bogom Liberom i božicom Liberom (Libera) također jedno trojstvo. Merkur je bog koji je zadužen za boljitak trgovaca i putnika, a poprimio je ikonografiju grčkog Herma. Uz te navedene Rimljani su štovali i Saturna, jednog od najstarijih rimskih bogova, koji je na početku, dok se njegov kult još nije bio preselio u grad, bio štovan u poljoprivredi. Neptun je važio za boga rijeka i jezera, a kada se poistovjetio s grčkim Poseidonom, postaje, logično, i bog mora. Vulkan je gospodar vatre, zaštitnik kovača te se može usporediti s grčkim Hefestom, dok se božica Dijana samo djelomice, iako je ikonografski slična, može usporediti s Artemidom. Božica Fortuna se pak poistovjećuje s Tihom. Osim ovih božanstava koji su bili autohtoni rimski a koji su pod utjecajem grčke mitologije i ikonografije uz svoja osnovna svojstva poprimali i neka od grčkih bogova, Rimljani su štovali i neka posvema 'uvezena' božanstva. Dakako i u ovom slučaju najprije grčka, a kasnije i neka orijentalna. Od grčkih božanstava najmarkantniji je Heraklo koji u Rimu dobiva ime Herkul. Herkul ulazi u rimsko vjerovanje sa svim svojim grčkim karakteristikama, dakle sa svojom mitologijom i ikonografijom, o čemu nam svjedoče brojni Herkulovi prikazi. Osim Herkula Rimljani počinju štovati i Apolona, Asklepija (Eskulap), pa i Dioskure Kastora i Poluksa. Za vrijeme ratovanja s Hanibalom (Punski ratovi) u Rimu se počela štovati Magna Mater (Kibela) To ujedno označava i ulazak orijentalnih kultova u Rim. Za vrijeme Flavijevaca, krajem 1. st., širi se kult indoiranskog božanstva Mitre u Rimu, da bi do konca carstva postao jedan od najutjecajnijih kultova. Poznato je da su i Neron i Komod postali njegovi sljedbenici, a Dioklecijan, Galerije i Licinije su ga smatrali zaštitnikom carstva. Oni koji su širili vjerovanje u Mitru bili su trgovci i vojnici - dakle upravo ona populacija koja je mogla, zahvaljujući činjenici da je često mjenjala mjesto boravka, pridonijeti ekspanziji kulta. Od vremena cara Augusta uvodi se i kult carske osobe. U Hrvatskoj je stanoviti broj rimskih kultova ostavio i brojna materijalna svjedočanstva za sobom, koja su bila predmetom proučavanja velikog broja znanstvenika. U ovoj se knjizi raspravlja međutim o kultovima onih božanstava koja do sada, kako je već pripomenuto, nisu bila dovoljno obrađena u hrvatskoj arheološkoj znanosti. To se prije svega odnosi na kult Herkula, boginje Terra Mater, Terra Histria kao i na kult boga Vulkana.
Projekt / tema: 130666
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Znanstvena
Znanstvena područja:
Arheologija
Tiskani medij: da



  Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4