hrvatski

ARHIVSKO I REGISTRATURO GRADIVO - TEMELJ OSTVARIVANJA LJUDSKIH PRAVA

10. prosinca 1948. g. na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda usvojena je i proglašena Opća deklaracija o ljudskim pravima, koju tvori 30 članaka, kojih se odredbe mogu i trebaju primjenjivati na rad arhiva. Postavlja se pitanje jesu li sami arhivisti dovoljno svjesni važnosti gradiva za zaštitu ljudskih prava, odnosno adekvatno osposobljeni za obavljanje ove zadaće? Postojeći državni arhivi trebali bi prvenstveno zbrinjavati javno, no preuzimaju i ostalo gradivo, što ponekad znači samo njegovo fizičko zbrinjavanje, a ne i adekvatnu obradu i prezentaciju, budući da tradicionalno arhivističko obrazovanje i kultura rada ne pruža ona znanja i vještine koji su nužni da bi se arhivisti uspješno bavili zaštitom i prezentacijom specijalnog gradiva. I dok je arhivska služba u svijetu i Hrvatskoj pretežito još uvijek utemeljena na devetnaestostoljetnim načelima, demokratska se društva razvijaju u pravcu civilnog. Glavna je razlika između klasičnih arhiva i organizacija civilnog društva svjetonazorska. Organizacije civilnog društva nisu pasivne i ne čekaju da im država osigura optimalna sredstva za rad. Javnost, barem u Hrvatskoj, za preko pola stoljeća njihova rada, nije prepoznala važnost arhiva kao baštinskih ustanova. Mali dio populacije treba arhive za zadovoljenje svojih kulturnih potreba, no svaka osoba treba gradivo za zadovoljenje svojih temeljnih ljudskih prava. Čim prije arhivi shvate šansu za aktivnim uključivanjem u rad civilnog društva, prije će se poboljšati i njihov image, a time i riješiti problemi koji ih sada muče.

arhivi; ljudska prava; Ujedinjeni narodi; civilno društvo

nije evidentirano