hrvatski

Mi i naši preci... Uloga književne i historijske naracije u nastanku jedne discipline

U tekstu se raspravlja o tekstovima trojice dalmatinskih pisaca o starinama na koncu 18. i početku 19. stoljeća: Julija Bajamontija, Antonija Radoša Michieli-Vitturija i Ivana Josipa Pavlovića-Lučića. Djela se razmatraju kao pratitelji nastanka povijesno-umjetničke discipline, razvijene u 18. stoljeću. Autor prati razlikovanje antikvarnih i historiografskih procedura u proučavanju povijesti kultura koje je razvio Arnaldo Momigliano. Žanrovi tekstova tako se razlučuju kao spojevi dviju predaja. U tekstu se nudi klasifikacija tekstova u tri hibridna oblika: 1. spoj topografskog opisa i invektive, 2. ekskurz i 3. prozopopeja. Klasifikacirani su tekstovi Michieli-Vitturija (Saggio sopra l'antica città di Salona i Lettera di Diocleziano a Massimiano Erculeo), Bajamontija (Memorie della città di Spalatro in Dalmazia i sonet Luogo dov'era Salona) te Pavlovića-Lučića (De supplicio æ dificiorum sub Diocletiano Imperatore excursus historiographo-criticus). Djela se razmatraju prema načinu sabiranja povijesnih i/ili arheoloških podataka i načinu njihova historiografskog uobličenja. Kod razmatranja problema povijesne spoznaje u navedenih pisaca, autor pruža kratki pregled tekstova o starinama od srednjovjekovlja do prosvjetiteljskog doba. Kod problema prikazivanja starina nudi se poredba s postupcima europskih pisaca. Stvoren je vremenski okvir rasprave: od Winckelmannova prevrata u prikazivanju starina do promjena na lokalnoj razini (dolazak austrijskoga cara Franje I. u Dalmaciju 1818. i inauguracija arheoloških principa). Winckelmannovo uvođenje empirijskoga pristupa starini i stavljanje starinskih predmeta u vrijednosne odnose, kao i diskriminacijsko stajalište klasicista, prisutni su u tekstovima sve trojice pisaca. Ipak, dalmatinski tekstovi posjeduju tek naznake praćenja Winckelmannovih postavaka, jer nije riječ o većim studijama, nego kraćim i hibridnim oblicima. Tekstovi su, s druge strane, shvaćeni kao ključni dokazi svijesti o potrebi da se dalmatinski spomenici zaštite, opišu i povežu u neki generički okvir. Konačno, tekstovi trojice dalmatinskih antikvara mogu se promatrati i kao simptomi teškog odricanja od tradicionalno bliske veze između antikvarnog opisa i književne evokacije, neopterećene referencijom sa zbiljom. Razlog tomu autor nalazi u slaboj razvijenosti arheoloških istraživanja dalmatinskih spomenika u njihovo doba.

antikvarni studiji ; dalmacija ; povijest umjetnosti ; naracija

nije evidentirano