hrvatski

Pisma i poruke rektora Dalmacije i Mletačke Albanije. Sv. 1: Pisma i poruke rektora Bara, Ulcinja, Budve i Herceg-Novog

Epistolae et communicationes rectorum Dalmatiae et Albaniae Venetae / Pisma i poruke rektora Dalmacije i Mletačke Albanije naslov je serije u kojoj će se u sastavu edicije “ Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium” u više zasebnih knjiga sustavno objavljivati arhivski spisi iz Državnog arhiva u Mlecima (Archivio di Stato di Venezia) koji se odnose na područje istočnojadranske obale, poglavito na dijelove koji se danas nalaze u sastavu Republike Hrvatske i Republike Crne Gore. Područja danas u sastavu potonje države stoljećima su činila dio hrvatskog etničkog i kulturnog prostora te držimo da je njihovo uvrštavanje u ovu zbirku gradiva neophodno, nemalim dijelom i zbog izrazite zapostavljenosti problematike povijesnoga razvoja tih krajeva u hrvatskoj historiografiji. Riječ je o cjelovitim, zaokruženim fondovima svrstanim prema pojedinim regijama (mletačkim pokrajinama) i gradovima, a koji sadrže spise nastale uz rad viših predstavnika mletačkih lokalnih vlasti na istočnom Jadranu. Službeni je naziv fonda Capi del Consiglio de’ Dieci: Lettere di Rettori e di altre cariche (skraćeno se navodi i kao Consiglio dei Dieci: Lettere Rettori ai Capi) i sadrži izvješća, molbe, pisma i druge vrste dopisa što su ih uputili predstavnici mletačke vlasti (rektori, načelnici, knezovi, kapetani, kaštelani, rizničari), ali i same gradske općine (suci i vijećnici te privatne osobe) mletačkoj magistraturi Consiglio dei Dieci, odnosno njezinu tročlanom izvršnom povjerenstvu (Capi del Consiglio dei Dieci). Za područje hrvatskog uzmorja u ovom su fondu pohranjeni spisi koji se odnose na gradove u Istri (Labin, Dvigrad, Novigrad, Vodnjan, Grožnjan, Sveti Lovreč, Motovun, Poreč, Pazin, Pula, Oprtalj, Rašpor, Rovinj, Umag i Bale), Dalmaciji (Cres, Osor, Krk, Rab, Pag, Nin, Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Klis, Knin, Makarska, Omiš, Sinj, Brač, Hvar, Korčula, Imotski) i u Boki kotorskoj, odnosno širem području onodobne pokrajine Mletačka Albanija (Herceg-Novi, Kotor, Budva, Bar i Ulcinj). Kao poticaj za istraživanje i prezentaciju ove vrste arhivske građe u velikoj nam je mjeri poslužila zbirka izvora Epistolae et communicationes rectorum histrianorum / Pisma i poruke istarskih rektora (sv. I., 1607.-1616.) koju je u sklopu edicije “ Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium” (sv. 52., Zagreb, 1979.) priredio Miroslav Bertoša. Rečena se zbirka građe odnosi na izvješća predstavnika mletačke vlasti u istarskim gradovima Vijeću desetorice kao i drugim središnjim državnim magistraturama u Mlecima i prevažan je izvor za upoznavanje svekolikih okolnosti povijesnoga razvoja Istre početkom XVII. stoljeća. Uvažavajući činjenicu da je time započelo objavljivanje spisa istarskih rektora, građa koja se odnosi na područje Istre neće biti ovdje obuhvaćena. Serija koju ovdje započinjemo u prvoj knjizi sadrži spise predstavnika mletačke vlasti na području nekadašnje pokrajine Mletačka Albanija (Albania Veneta). U prvoj knjizi objavljuju se spisi mletačkih dužnosnika u gradovima Herceg-Novi, Budva, Bar i Ulcinj, dočim su istovrsni spisi vezani uz glavni grad mletačke pokrajine Albanije – Kotor – zbog opsežnosti ostavljeni za jedan od sljedećih svezaka serije. Navedena četiri grada imala su dijelom svoje povijesti zajednički, ali i u podužim vremenskim etapama različit povijesni razvoj. Najmlađi grad, Herceg-Novi, koji je utemeljio 1382. godine bosanski vladar Stjepan Tvrtko I., jedno je stoljeće po svojemu osnutku dospio pod osmanlijsku vlast (1482.) pod kojom ostaje (uz manji prekid španjolske vlasti 1538.-1539. godine) do oslobođenja u Morejskome ratu 1687. godine te se tada prvi put uključuje u sastav mletačkih prekojadranskih stečevina. Sličniji su povijesni tijek imali Budva, Bar i Ulcinj, gradovi drevnoga osnutka i trajanja, u srednjem vijeku u sastavu države Nemanjića, velikaških obitelji Balšić, Kosača i Crnojević te od prve polovice XV. stoljeća dio mletačke pokrajine Albanije (Budva od 1442., Bar od 1443., a Ulcinj od 1412. godine). U kasnijem se tijeku povijesnoga razvoja usporednosti i sličnosti u njihovu povijesnom razvoju u okviru mletačkoga Stato da mar prekidaju – u godini Lepantske bitke i znamenite kršćanske pobjede 1571. godine Bar i Ulcinj dospijevaju pod osmanlijsko vrhovništvo (čime zauvijek prestaje mletačka uprava na njihovim prostorima, a povijesni tijek drastično se preusmjerava), dočim Budva ostaje mletačkim posjedom sve do skončanja Republike Svetoga Marka. Gradovi Herceg-Novi, Budva, Bar i Ulcinj u svojim su značajnim etapama povijesnoga razvoja činili, kako je rečeno, sastavni dio mletačkih prekojadranskih posjeda. U upravno-političkom smislu bili su uređeni kao i druge mletačke gradske komune, sa sličnim i mletačkoj državnopravnoj politici prilagođenim sustavom vlasti, uprave i institucija te s društvenim odnosima (patricijat – pučani) nalik onima u gradovima od istarskoga sjevera do albanskoga juga. Ti gradovi uglavnom nemaju, nažalost, sačuvane vlastite arhive iz vremena mletačke vlasti te je istraživanje arhivskih dokumenata iz pismohrana razasutih diljem europskih zemalja i gradova prijeko potrebno kako bi se njihova povijest u navedenom razdoblju što potpunije i egzaktnije utvrdila. Serija Epistolae et communicationes rectorum Dalmatiae et Albaniae Venetae upravo je i iz tog razloga, zbog svoje zaokruženosti i cjelovitosti, odabrana kao jedna od prvih prezentacija cjelovite arhivske građe koja se odnosi na prošlost tih krajeva. Spisi predstavnika mletačke vlasti za gradove Herceg-Novi, Budvu, Bar i Ulcinj pohranjeni su u sklopu fonda Capi del Consiglio de’ Dieci: Lettere di Rettori e di altre cariche u svežnjevima (bustama) 275 (Herceg-Novi), 274 (Budva i Bar) i 278 (Ulcinj). Unutar tih svežnjeva pohranjeni su i spisi koji se odnose i na druge gradove duž istočnojadranske obale, a stoga je folijacija dokumenata izravno ovisna o rasporedu (fizičkom slaganju) spisa unutar svakog svežnja. Tako su spisi vezani za Herceg-Novi označeni folijacijom 7-74 (ukupno 24 dokumenta), za Budvu 278-315 (ukupno 31 dokument), za Bar 38-78 (ukupno 33 dokumenta) te za Ulcinj 1-23 (ukupno 19 dokumenata). Vremensko razdoblje koje pokrivaju spisi koji se ovdje objavljuju sukladno je razdoblju mletačke vlasti nad ovim krajevima. Slično tome, i sadržaj dokumenata za svaki pojedini grad sadrži, uz brojna zajednička obilježja s ostalima, specifičnosti određene konkretnom onodobnom političkom, društvenom i vojnom situacijom. Najviše podudarnosti sadržane su u spisima koji se odnose na Bar i Ulcinj. Pokrivaju gotovo identično razdoblje (Bar od 1500. do 1565. godine, a Ulcinj od 1500. do 1566. godine). Trideset barskih dokumenata upućeno je Vijeću desetorice (Lettere dirette ai Capi), dočim su tri dokumenta (kao dio cjeline nazvane Lettere non dirette ai Capi) upravljena izravno duždu. U primjeru Ulcinja 16 je dokumenata naslovljeno na Vijeće desetorice, a dva su spisa upućena istodobno i Vijeću desetorice i duždu te u jednom primjeru generalnom providuru Dalmacije. Izvjestitelji (pošiljatelji) su gotovo redovito vrhovni predstavnici mletačke vlasti u ovim gradovima: u Baru su to načelnik (potestas) i(ili) kapetan (capitaneus) te kaštelan (castellanus) i(ili) rizničar (camerarius), a u Ulcinju knez i kapetan (comes et capitaneus). U primjeru oba grada pisma mletačkom Vijeću desetorice u nekoliko primjera upućuju i predstavnici komunalne vlasti (suci i vijećnici komune, izaslanici-oratori komune i sl.) kao i privatne osobe. Velika je i podudarnost sadržaja izvješća predstavnika mletačke vlasti u Baru i Ulcinju: brojni se dokumenti stoga odnose na opis nezadovoljavajućeg stanja gradskih utvrda, nedostatnost oružja i strjeljiva, na opskrbu hranom te brojnost vojne posade. Zajednički problem barske i ulcinjske utvrde i njihovih posada, ali i predstavnika općinske vlasti, bila je i neučinkovita i nepravodobna isplata njihovih plaća te se problemu financiranja gradskih posada i činovništva posvećuje u tim izvješćima vrlo zapažena pozornost. S obzirom na smještaj u neposrednoj blizini osmanlijskoga susjedstva, vojni i civilni upravitelji tih gradova mletačku središnjicu često izvješćuju o kretanju osmanlijskih postrojbi u okolici (preko informacija njihovih doušnika na terenu), o ponašanju stanovnika susjednih područja (Mrkojevići i dr.) i pokušajima njihova pridobivanja na mletačku stranu, o suradnji s lokalnim plemenima i velikašima (primjerice, albansko pleme i velikaši Ducagini) na organizaciji protuturske obrane i sl. Spisi odaju i izrazito tešku i nepovoljnu društvenu situaciju u samim gradovima. Razvidni su primjerice učestali društveni nemiri i sukobi između patricijata i pučana, ali i između samih patricijskih obitelji (posebice se to odnosi na krvave međupatricijske sukobe u Baru tijekom četrdesetih godina XVI. stoljeća), kao i demografsko opadanje gradske elite i polarizacija između lokalnog patricijata i klera (Ulcinj). Iz spisa saznajemo za vodeće gradske patricijske obitelji i istaknute pojedince, za njihov angažman u društvenom životu grada, odnose s lokalnom mletačkom upravom i mletačkom središnjicom, ali i za aktualno stanje Crkve i klera i njihovu ulogu u javnom životu grada. Spisi koji se odnose na grad Budvu (1507.-1765.) također su u najvećem broju upućeni Vijeću desetorice (27 dokumenata), a u manjoj mjeri izravno duždu (četiri dokumenta). Slično primjerima za Bar i Ulcinj, i ovdje su izvjestitelji predstavnici mletačke vlasti: načelnik i(ili) kapetan Budve, suci i vijećnici komune te u pojedinačnim primjerima mletački generalni zapovjednik mora i generalni providur Dalmacije. Dio budvanskih dokumenata odnosi se na stanje gradskih fortifikacija i vojnu posadu u gradu, probleme opskrbe, nedostatak i neadekvatnost naoružanja i dogradnju gradskih bedema. Dio izvješća odnosi se na praćenje kretanja i namjera Osmanlija u neposrednoj okolici Budve. Naglašava se osjetljivost položaja Budve u odnosu na osmanlijsko susjedstvo, kao i na ponašanje susjednih općina Župa, Paštrovići, Maine, Grbalj i Pobori. Iz dokumenata su razvidna – s jedne strane – nastojanja mletačke vlasti da te općine pridobije za protuosmanlijsko ratovanje, ali i – s druge strane – njihova nepouzdanost, nasilničko ponašanje i izravno ugrožavanje stanovnika Budve (pohara budvanskih vinograda, napadi na brodove i sl.). Dio spisa odnosi se na unutarnje stanje u gradu, probleme s dijelom građana protiv kojih je bio pokrenut proces i koji su bili na neko vrijeme prognani iz grada. Spisi otkrivaju i odnose između katoličkog i pravoslavnog stanovništva, probleme s općinskim službenicima (smjene općinskog kancelara, tužbe protiv guvernadura okruga Budva i dr.), probleme pri opskrbi grada žitom i krijumčarenje soli od strane kotorskih patricija-trgovaca, kao i odnose između domaćega klera i papinskih povjerenika. Razvidno je i da dio problema koji su završili procesima rješava generalni providur Dalmacije, a ne providur/rektor Kotora. U cjelini, iako sadrže brojne posebnosti, spisi koji se odnose na budvansku komunu svojim sadržajem i formom u velikoj su mjeri podudarni sa spisima odaslanim u Mletke iz Bara i Ulcinja. U odnosu na spise koji se odnose na Budvu, Bar i Ulcinj, dokumenti iz Herceg-Novog (1691.-1796.) sadrže mnogo više posebnosti. Ponajprije, spisi za Herceg-Novi nemaju posebno označenu cjelinu Lettere non dirette ai Capi, iako je iz sadržaja razvidno da je dio dokumenata, osim Vijeću desetorice (najveći dio), bio upućivan duždu, ali i nekim drugim mletačkim magistraturama (Magistrato all’ Armar, Magistrato all’ Artigliaria, Magistrato alle Biave i dr.). Nadalje, kao izvjestitelji, odnosno pošiljatelji pisama u Mletke javljaju se usporedno providuri za Herceg-Novi (Proveditor ordinario), imenovani neposredno nakon uspostave mletačke vlasti u tome gradu, ali i izvanredni providuri za Kotor i Mletačku Albaniju, nadležni i za Herceg-Novi (Proveditor Estraordinario di Cattaro, et Albania con la Sopraintendenza di Castel Novo). Upravo je usporedno postojanje dva providura nadležna za Herceg-Novi bilo čest razlog prijepora između nositelja rečenih dužnosti (prijepori oko razgraničenja civilnih i vojnih ovlasti, neusklađenost djelovanja, pitanje podložnosti novljanskog providura providuru u Kotoru i slično), stoga se dio tema sadržanih u izvješćima providura odnosi upravo na problem kompetentnosti kotorskog i novljanskog providura, nerijetke su međusobne optužbe te je razvidno da u pojedinim razdobljima između tih dvaju dužnosnika nije postojala nužno potrebna suradnja ni u najosnovnijim pitanjima. S obzirom na to da je dio dopisa uputio izvanredni providur Kotora (a čije su ovlasti sezale na cjelokupno područje Boke), sadržaj često nije u izravnoj vezi s Herceg-Novim, već sa širim područjem Boke kotorske. Takav je primjer opsežan spis izvanrednog providura Kotora Vincenza Don&agrave ; iz 1775. godine (fol. 21-44) u kojemu se donose iskazi brojnih Bokelja nezadovoljnih načinom uprave aktualnog providura Kotora Carla Zorzija, čiji su postupci prema bokeljskim građanima predstavljeni kao nezakoniti i krajnje despotski. Iz ovoga, kao i nekih drugih dokumenata koji se odnose na šire područje Boke, saznajemo brojne dragocjene podatke o onodobnom stanovništvu bokeljskih gradova i naselja (Kotora, Risna, Perasta, Prčanja, Dobrote, Mula i dr.), o njihovoj društvenoj strukturi, zanimanjima, crkvenim prilikama, ali i međusobnim razmiricama i problemima. Kada je riječ o spisima izravno vezanim za Herceg-Novi, ponajprije ih upućuju providuri Herceg-Novog, a odnose se na stanje utvrde, vojnih posada, naoružanja, strjeljiva i opskrbe hranom u vrijeme mletačkog zauzimanja grada (brojni dragocjeni statistički podatci s velikim brojem konkretno navedenih imena zapovjednika hercegnovskog vojnog područja). Dio spisa odnosi se i na probleme u funkcioniranju gradske uprave u Herceg-Novom, na odnose s paštrovskom općinom, ali i na sukobe sa stanovnicima Herceg-Novog i okolice (pokušaji pobune protiv mletačke vlasti, pokretanje procesa i izricanje kazni za pobunjenike i sl.). U cjelini, osim dijela dokumenata koji se odnose na razdoblje neposredno po zauzimanju Herceg-Novoga od strane Mlečana, većina drugih dokumenata (druga polovica XVIII. st.) odaje mirodopsko stanje u gradu te su sadržaji spisa sve manje vojne naravi, a sve se više odnose na druge probleme iz svakodnevnog funkcioniranja mletačke gradske uprave na tom području. Kada je riječ o tehničkim obilježjima spisa koji se ovdje objavljuju, opažamo da su pisana na različito formatiranim listovima papira. Isti papiri presavijani su tako da su služili i kao omotnice, a način njihova presavijanja može se objediniti u nekoliko osnovnih tipova. Neka pisma pisana su na zasebnim listovima, te je u tom slučaju jedna strana (recto) korištena za tekst pisma, a druga (verso) kao omotnica na kojoj je napisan adresat. Na istu stranicu kasnije su činovnici Vijeća desetorice dodavali kratku bilješku o datumu odašiljanja i primitka pisma, adresantu i sadržaju te ponekad o poduzetoj radnji u svezi tog pisma (npr. Lectum in Consiglio). U drugom slučaju, papir je presavijen kao arak, tekst je pisan na prvoj stranici, a adresa i bilješka na posljednjoj. Središnji listovi ostavljeni su prazni. U manjem broju slučajeva tekst je bio veći od jedne stranice te je prelazio i na drugu, a ponekad bi bile popunjene i sve stranice. U trećem slučaju, kod izrazito velikih pisama, arci su slagani jedan iza drugoga ili ulagani jedan u drugi (tvoreći svežnjić). U svim navedenim slučajevima listovi, odnosno arci, skupljeni su u svežnjeve i numerirani tekućim brojevima prilikom sređivanja fonda u arhivu. Prilikom objavljivanja dokumenata opis svakog pojedinog predmeta nalazi se nakon hrvatskog regesta, a numeracija je navedena kao folijacija (npr. fol. 278r) u slučaju pisama pisanih na jednostrukim listovima, odnosno kao kombinacija folijacije i paginacije (npr. fol. 292, p. 1) u slučajevima pisama pisanih na različitim kombinacijama araka. Pojedinačne stranice u arcima nisu izravno numerirane, ali smo ih prilikom izdanja numerirali tekućim brojevima od 1 do 4 po arku. Uz pojedine dokumente povremeno su, kao njihovi sastavni dijelovi, priloženi prijepisi popratnih spisa (obično označeni na vrhu stranice riječju Copia). Takvi se dokumenti objavljuju unutar zajedničkog broja, a pojedine se sastavnice (osnovni dokument i popratni spisi) označavaju slovima, kao npr. A), B), C) itd. U transkripciji se težilo u cijelosti poštivati izvornost rukopisa te su zadržane uglavnom sve pravopisne osobine svakog dokumenta. Neujednačenosti na koje nailazimo (i unutar svežnjeva koji se odnose na isti grad i pokrivaju približno isto razdoblje) rezultat su neujednačenosti pravopisa samih pisara. Stoga neke riječi nalazimo upisane na više različitih načina (npr. vivere / uiuere /viuere ; caso / caxo ; suoi / suoy ; Marzo / Março ; citt&agrave ; / citta / cita / cipta i dr.). Primjetno je, posebice za starije dokumente (XVI. st.), spajanje riječi (npr. l’ animo / lanimo), a izrazito je neredovito pisanje diftonga i vokala s naglascima (per&ograve ; - pero, cio&egrave ; - cioe, pi&ugrave ; – piu i sl.). Izrazite nelogičnosti (ponavljanje istih riječi, očito netočno napisane riječi i sl.) označene su uskličnikom (!). Budući da je na više mjesta tekst nečitljiv, takva su mjesta označena s tri točkice (...). Dijelovi riječi koji nedostaju usljed nečitkosti, a razvidni su iz konteksta, označeni su uglatim zagradama [ ]. Nesigurna značenja riječi označena su upitnikom (?). U cjelini dokumenti odaju i razvoj jezika i pravopisa (mletačkog dijalekta). Dok su dokumenti s početka XVI. stoljeća pisani izraženijim i iskrivljenijim venetom, oni s konca XVIII. stoljeća (Herceg-Novi) pokazuju jasne znakove standardizacije. Dokumenti se objavljuju kronološkim redom. Prvo se navodi regest dokumenta, manjim slogom opisuju vanjske oznake dokumenta, a potom donosi prijepis samoga spisa. Najveći broj spisa započinje intitulacijom, odnosno navođenjem naslova kojemu se izvješće (spis) upućuje. Na kraju dokumenta (izvješća) datacija je i potpis izvjestitelja. A tergo je naslov kojemu je spis upućen (najčešće Vijeće desetorice, ali i katkada dužd ili neka mletačka magistratura). Na zaglavlju je često drugim rukopisom dodana kratka regesta dokumenta, kao i datum njezina slanja i primanja u mletačkoj središnjici. Na kraju je potrebno naglasiti kako je ovo izdanje nastalo kao rezultat rada na projektima “ Hrvatski istočnojadranski prostor i Mletačka Republika u ranom novom vijeku” (šifra projekta: 019-0190611-0593 ; voditeljica: dr. sc. Lovorka Čoralić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb) i “ Latinički izvori, studije i pomagala za društvenu i gospodarsku povijest (šifra projekta: 101-1012604-2601, voditelj: dr. sc. Damir Karbić, Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu), što ih je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, a u sklopu kojih će se odvijati i rad na daljem izdavanju spisa nositelja mletačke vlasti na istočnojadranskom području.

Mletačka Albanija; Kotor; Bar; Ulcinj; Budva; Vijeće desetorice; Venecija; arhivska građa

nije evidentirano