hrvatski

Aspergerov sindrom u dječjoj dobi

Aspergerov sindrom je razvojni poremećaj koji pripada širokoj kategoriji pervazivnih razvojnih poremećaja. Iako je svjesnost o zastupljenosti, dijagnostici i terapiji Asperger sindroma porasla nakon uključivanja u DSM-IV (1994), postoje još brojna pitanja i nepoznanice koje se vežu uz samu dijagnostiku i intervenciju kod djece i mladih s Aspergerovim sindromom. Glavno kliničko obilježje djece s Aspergerovim sindromom su brojne poteškoće vezane uz socijalne interakcije, poteškoće komunikacije, uski i specifični interesi, iako se radi o populaciji prosječne ili nadprosječne inteligencije i dobrih ekspresivnih jezičnih sposobnosti. Navedene „ jake strane“ su ujedno i glavna obilježja koja ih razlikuju od autizma. Teškoće koje se očituju tijekom socijalnih interakcija kod ove djece su: nerazumijevanje neverbalnih signala, emocija, problemi s razumijevanjem metafora, ironije, sarkazma, teškoće u započinjanju spontane konverzacije, « ; egocentričan konverzacijski stil» ; , teškoće apstraktnog mišljenja, razvojno neprikladni interesi… Premda se ovaj poremećaj najlakše prepoznaje s polaskom djeteta u školu kada treba udovoljiti određenim zahtjevima okoline (sjediti mirno, ne ometati drugu djecu dok slušaju, ne upadati u riječ i sl.), uz preduvjet poznavanja tijeka socio-kognitivnog razvoja, ovaj poremećaj se može prepoznati i pratiti još u predškolskome razdoblju, te dijete i roditelje uključiti u odgovarajuće terapijske postupke. Što se tiče etiologije Aspergerovog sindroma, postoje različite psihološke teorije te neurobiološka objašnjenja koja objašnjavaju neke od poteškoća navedene skupine. Potrebna su daljnja istraživanja u tom području kako bi se objasnili eventualni uzroci te utvrdili primjereni terapijski postupci za pojedince s Aspergerovim sindromom.

Aspergerov sindrom; poteškoće socijalne interakcije; poteškoće komunikacije

nije evidentirano